Damir Matković: Nakon 12 godina pregovora - sporazum nade

Nakon 12 godina pregovaranja Iran i međunarodna zajednica, koju je zastupalo 5 stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a (Amerika, Ujedinjeno Kraljevstvo, Rusija, Kina, Francuska) te Njemačka postigli su dogovor oko iranskog nuklearnog programa.

Sporazum potpisan u Beču zapravo odražava realnost: Zapad je godinama sankcijama pokušao blokirati i srušiti iranski nuklearni program, ali nije uspio. Sankcije su, istina, otežale gospodarsko stanje Irana, ali su atomski program samo usporile, a ne i zaustavile. Zato je bolje potpisati sporazum koji omogućava kakav-takav nadzor nego riskirati da Iran nastavi dalje i u konačnici ipak proizvede atomsko oružje.

Ne treba zaboraviti da je New York Times još 2009. objavio povjerljivo izvješće Međunarodne agencije za atomsku energiju u kojem se kaže da Iran ima dovoljno znanja i resursa da razvije i proizvede A-bombu!

Bečki sporazum je zapravo kompromis. Iran može nastaviti nuklearni program, ali ne i razvijati atomsko oružje. U prvim pregovorima, 2003.-2005., Zapad je izričito tražio da Iran potpuno prekine nuklearni program, ali nije imao načina da mu to i nametne. Istina, tadašnji predsjednik SAD-a George W. Bush neko je vrijeme razmišljao i o vojnoj operaciji, ali Amerika je tada već bila umiješana u rat u Iraku i nije mogla riskirati još jedan vojni sukob.

Sporazum, koji ima stotinjak stranica, temelji se na 3 ključna elementa:

a) ograničenje iranskog nuklearnog programa na najmanje 10 godina,

b) ukidanje međunarodnih sankcija protiv Irana,

c) pojačanje nadzora nad iranskim nuklearnim postrojenjima.

Sporazum je zaključen na rok od 10 godina. Prekrši li Iran u sljedećih 15 godina odredbe o odricanju od izrade nuklearnog oružja, sankcije će automatski biti obnovljene.

Postavi li se pitanje hoće li ovaj sporazum definitivno spriječiti Iran da stvori atomsku bombu, odgovor je NE! Ništa ne jamči da sadašnji ili neki budući iranski čelnici neće u tajnosti nastaviti razvoj vojnog nuklearnog programa. Treba podsjetiti da je u vrijeme prvih pregovora (2003.-2005.) Iran imao 160 centrifuga za obogaćivanje urana, a danas ih ima oko 20.000.

Uranova rudača sadržava 99,3% U-234 i samo 0,7% izotopa U-238 koji treba za reaktorsko gorivo i proizvodnju nuklearnog oružja. Obogaćeni uran dobiva se centrifugiranjem. Obogaćen do 5% koristi se kao gorivo za nuklearne elektrane, a za A-bombu treba uran obogaćen 90%. Iran je dosad uspio proizvesti uran obogaćen 20%. Doći do 90% tehnološki je veoma komplicirano, ali stručnjaci tvrde da Iran ima i znanstvenike i opremu da to napravi. I da bi bez ovog sporazuma to vjerojatno i učinio. Inače, jedna od odredbi sporazuma je i pregradnja reaktora u Araku tako da više ne može proizvoditi nuklearne komponente za oružje.

Najveće zasluge za ovaj (ipak) povijesni sporazum pripisuju se iranskom predsjedniku Hassanu Rohaniju i američkom predsjedniku Baracku Obami, ali Obama je naglasio i velike zasluge Vladimira Putina. Ukratko, Obama je rekao da sporazuma ne bi ni bilo da Rusija nije surađivala s Amerikom. Točnije, nije komplicirala stanje kao što je to ranije činila.

Iako je nakon ruske invazije na Ukrajinu Putin za Zapad postao nepoželjni sugovornik, ruski je predsjednik ponovno dokazao da i iz sjene može bitno utjecati na svjetsku politiku.

Analitičari se još ne mogu složiti je li Putin odigrao konstruktivnu ulogu radi približavanja Americi ili pak radi jačanja suradnje s Kinom? Jer, nije tajna da je Kina željela da se ova iranska trakavica napokon završi.

Prijepor oko iranskog nuklearnog programa počeo je u kolovozu 2002. kada je iranski disident Alireza Jafarzadeh, koji živi u izbjeglištvu u Americi i ondje je glasnogovornik Iranskog vijeća nacionalnog otpora, objavio da Iran u tajnosti gradi 2 nuklearna postrojenja. U Natanzu (između Isfahana i Teherana) za obogaćivanje urana, a u Araku postrojenje za proizvodnju teške vode.

Tek su nakon te objave špijunski sateliti otkrili i potvrdili postojanje postrojenja. Iran je otpočetka tvrdio da ga atomska energija zanima samo radi proizvodnje električne energije, a ne bombe! Ali Zapad mu nije povjerovao. U listopadu 2005. Alireza Jafarzadeh je objavio i postojanje Zapadu dotad nepoznatog golemog podzemnog postrojenja Fordow, nedaleko od svetog grada Qoma. Postrojenje je ukopano duboku u zemlju i bombama ga nije moguće razoriti.

Nakon što je u Beču potpisan sporazum, Alireza Jafarzadeh objavio je šokantan podatak da, svim špijunskim satelitima usprkos, Iran ima još jedno tajno postrojenje o kojem se uopće nije pregovaralo jer se za njega nije ni znalo! Sjeverozapadno od Teherana nalazi se istraživačko središte Lavizan-3, opremljeno je najmodernijim centrifugama koje se mogu koristiti za proizvodnju urana za atomske bombe.

Najglasnije se protiv sporazuma pobunio Izrael. Premijer Netanyahu drži da je svijet napravio kapitalnu pogrešku! Iran i dalje raspolaže kapacitetima za prozvodnju A-bombe, a o pitanju iranskih dalekometnih raketa uopće se nije razgovaralo.

Saudijsku Arabiju najviše brine odredba o postupnom odmrzavanju iranskih fondova blokiranih u inozemstvu, a riječ je o oko 150 milijardi dolara. U Rijadu strahuju da bi uz toliki novac Iran lako mogao nastaviti obilno financirati režim vjerski mu srodnog režima Bashara Al-Assada te šijitske milicije u Iraku, Libanonu, Jemenu, Saudijskoj Arabiji, Bahreinu i tako destabilizirati cijelo područje.

Da bi sporazum stupio na snagu, trabaju ga odobriti iranski parlament i američki Kongres. Budući da se vrhovni vođa Irana, ajatolah Ali Khamenei, istina uz ograde, izjasnio za sporazum, u Teheranu neće biti problema, ali za Washington i nije baš tako sigurno. U oba doma Kongresa republikanci imaju većinu, a oni su veoma kritični prema sporazumu jer smatraju da je Iran ishodio previše ustupaka. Kongres se mora izjasniti u roku od 60 dana i nije posve sigurno hoće li Obama uspjeti odmah dobiti većinu ili će morati pribjeći predsjedničkom vetu, što bi odužilo proceduru. Naime, da bi Kongres poništio predsjednički veto, treba dvotrećinska većina, a u ovom sazivu Kongresa republikanci imaju 56% senatorskih i predstavničkih mjesta, nedovoljno za poništavanje predsjedničkog veta, ali dovoljno da Baracku Obami malo zagorčaju život.