Damir Matković: Kraj prijepora oko iranskog atomskog programa ili samo zatišje?

Iranski atomski program oko kojeg se Iran i Zapad spore posljednjih 12 godina pokrenuo je još potkraj 50-ih šah Reza Pahlavi. S administracijom predsjednika Dwighta Eisenhowera dogovorio je da Amerikanci u Iranu izgrade istraživački reaktor i atomske elektrane te da se u Americi školuju budući iranski atomski stručnjaci.

Prvi reaktor izgrađen je u Iranu još 1967. U to vrijeme, dakle, Zapadu nije smetao iranski atomski program. Problemi su počeli nakon što je šah svrgnut i u Iranu uspostavljena teokratska islamska republika. Otada Zapad sumnjiči Iran da potajno pokušava proizvesti atomsku bombu.

Intenzivni prijepor počeo je u kolovozu 2002. kada su američki špijunski sateliti otkrili da Iran tajno gradi dva nuklearna postrojenja: u gradiću Natanzu, u pokrajini Isfahan, gradila se tvornica za obogaćivanje urana, a u Araku, oko 300 km jugozapadno od Teherana, reaktor s teškom vodom. Iranci su oduvijek tvrdili da im nije cilj proizvesti atomsku bombu, nego im atomska energija treba u miroljubive svrhe, prije svega za proizvodnju struje. Iran je površinom velika zemlja - ima 1.648.000 četvornih kilometara. U najvećem dijelu prevladava suha i pustinjska klima s vrlo malo padalina. Nema velikih rijeka pogodnih za izgradnju hidroelektrana, a potrebe za električnom energijom brzo rastu. U posljednjih 35 godina broj stanovnika se udvostručio. S 37,5 milijuna narastao je na 77,5 milijuna. Prva nuklearna elektrana počela se graditi još u doba šaha. U Bushehru, na obali Perzijskog zaljeva, 1975. gradnju je počeo konzorcij njemačkih tvrtki, ali je svrgavanjem šaha gradnja na dulje vrijeme prekinuta. Nastavljena je tek 1995. nakon što je Iran potpisao sporazum s Rusijom da će ruske tvrtke dovršiti posao. Elektrana je proradila 2011., a u studenome 2014. s Rusijom je potpisan ugovor o gradnji još dvaju reaktora u Bushehru.

Nakon otkrića da Iran gradi nova nuklearna postrojenja, američki predsjednik George W. Bush tražio je da Vijeće sigurnosti UN-a Iranu odmah uvede sankcije, ali to su blokirali Francuzi, a podržali ih Englezi i Nijemci. U proljeće 2003. Amerikanci su napali Irak i srušili Saddama Husseina. Iranski predsjednik Mohammad Khatami tada je poslao svog suradnika, sadašnjeg predsjednika Hassana Rohanija da pregovara sa Zapadom. 

Iran je 2003. pristao zamrznuti svoj nuklearni program te postrojenja staviti pod nadzor Međunarodne agencije za atomsku energiju (International Atomic Energy Agency – IAEA). Zapad se obvezao da će Iranu pomoći u razvoju civilnog atomskog programa, nakon dvije godine pregovori su zaglavili, a pod palicom nacionalističkog predfsjednika Mahmuda Ahmadinejada Iran je 2005. pokrenuo vlastiti nuklearni program. Pregovori su zamrli, a Vijeće sigurnosti UN-a 2008. Iranu je uvelo prve sankcije. 

Novi američki predsjednik Barack Obama proglasio je normalizaciju odnosa s Iranom kao prioritetnu zadaću američke vanjske politike. Već u svibnju 2009. pisao je iranskom vrhovnom vođi, ajatolahu Aliju Khamemeiju predložio obnovu pregovora. Ponudio je da za potrebe medicinskih istraživanja SAD Iranu isporuči uran obogaćen na 20%, što Iranci tada još nisu mogli proizvesti. Zauzvrat, Iran je Zapadu trebao predati na čuvanje 1 tonu urana obogaćenog na 5%, što je dovoljna količina da se daljnjom preradom dobije dovoljno izotopa urana za proizvodnju A-bombe. No, trenutak je bio pogrešan. Obama je kod kuće naišao na žestoko protivljenje, a posebno se protivila državna tajnica Hilary Clinton. Bojeći se da bi dogovor išao u korist predsjednika Ahmadinejda s kojim se baš nije najbolje slagao, vrhovni vođa Ali Khamenei blokirao je pregovore.

Stanje se promijenilo tek kada je u lipnju 2013. na predsjedničkim izborima u Iranu pobijedio umjereni svećenik Hassan Rohani (r. 1948.). Rohani je osoba neobičnog životopisa. Reformator je iz najužeg kruga suradnika imama Homeinija! Svećenik koji je studirao u svetom gradu Qomu, središtu iranskog šijitizma, ali je pravo magistrirao i doktorirao u Engleskoj na Glasgow Caledonian Universityju. Naslov njegove doktorske teze je „Fleksibilnost šerijatskog prava s obzirom na iransko iskustvo“.

Iako je tada bio potpredsjednik iranskog parlamenta, Rohani u Glasgowu nije nosio turban, odijevao se europski i često se družio s ostalim studentima. Na jednoj strani suvremen, Rohani je kao mladić pristao na dogovoreni brak. Kada je imao 20-ak godina oženio se 14-godišnjom sestričnom Sahebeh. Ona se nikada s njim nije pojavila u javnosti, a u predizbornoj kampanji iranski novinari nisu znali ni kako se zove! Hassan i Sahebeh navodno imaju četvero djece. Ni njih javnost nikada nije vidjela pa se ne zna ni njihov spol. Kao mladi svećenik u svojim je propovjedima kritizirao šahov režim pa se za njega zainteresirala zloglasna šahova tajna policija SAVAK. Rohani je tada pobjegao u izbjeglištvo u Pariz i u Iran se vratio s ajatolahom Homeinijem. U ratu s Irakom bio je zapovjednik nacionalne protuzračne obrane. Zatim je 1986. bio potpredsjednik parlamenta, a nakon smrti Homeinija postao je 1989. tajnik Vrhovnog vijeća obrane.

U predizbornoj kampanji 2013. Rohani je obećao Irancima da će prekinuti međunarodnu izolaciju zemlje, ali neće prekinuti program miroljubivog korištenja atomske energije. Sankcije UN-a teško su pogodile Iran, ali nisu zaustavile razvoj njegovog nuklearnog programa. Broj centrifuga je ustostručen! Od 2003. do 2013. njihov je broj sa 160 porastao na više od 19.000. Stručnjaci procjenjuju da su za loše gospodarsko stanje više krivi loše upravljanje i korupcija nego sankcije!

Nakon dugih pregovora u Ženevi je 24. 11. 2013. postignut okvirni dogovor Irana i skupine G5+1 (5 članica VS s pravom veta i Njemačka). Iran je tada djelomično zamrznuo svoj atomski program. Sporazum potpisan u Lausanni 2. 4. 2015. velik je korak prema konačnom rješenju spora. Konačni sporazum trebao bi biti gotov do 30. lipnja 2015. 

Okvirni sporazum iz Lausanne temelji se na četiri elementa: 1.) Iran će broj centrifuga za obogaćivanje urana smanjiti za 2/3. Sada ih ima 19.000, a zadržat će ih 6.104. Od toga će sljedećih 10 godina samo 5.060 moći koristiti za obogaćivanje urana. Zalihe nisko obogaćenog urana će sa 10.000 kg smanjiti na 300 kg urana obogaćenog na 3,67% i 15 godina neće ga jače obogaćivati. Višak će predavati IAEA-i.

Uranova rudača sadržava manje od 1% izotopa U-235 koji treba za bombu. Centrifugiranjem se iz rudače izdvaja U-235 i taj se proces zove obogaćivanje. Za nuklearmu elektranu treba uran obogaćen do 5%, a za bombu više od 90%.

2.) Sljedećih 15 godina Iran neće graditi nova postrojenja za obogaćivanje urana. Iran je prihvatio da će u podzemnom postrojenju Fordo (koje se ne može uništiti iz zraka) prekinuti proizvodnju i da će 2/3 centrifuga iz tog postrojenja prebaciti na drugo mjesto.

Natanz, gdje je 17.000 centrifuga, bit će jedino mjesto gdje će se obogaćivati uran, ali samo na centrifugama prve generacije IR-1. Centrifuge druge generacije IR-2M bit će pod nadzorom IAEA-e.

Jezgra reaktora na tešku vodu koji može proizvoditi plutonij potreban za atomsku bombu bit će uništena ili odvezena izvan granica Irana, a zamijenit će je jezgra koja omogućava proizvodnju radioaktivnih izotopa za medicinske svrhe, ali ne i plutonija.

Cijeli životni vijek reaktora iskorišteno gorivo slat će se u inozemstvo. Iran sljedećih 15 godina neće graditi reaktor s teškom vodom.

3.) Inspektori IAEA-e redovito će 25 godina kontrolirati postrojenja gdje se proizvodi tzv. „žuta pogača“ (koncentrat urana) i rudnike urana.

4.)  Kada inspektori IAEA-e potvrde da se Iran drži sporazuma, sankcije će biti ukinute. Konačni sporazum mora odobriti VS UN-a.

Okvirni sporazum koji Barack Obama smatra velikim diplomatskim postignućem Kongres nije dočekao s oduševljenjem. Republikanci koji imaju većinu u oba doma najavili su da će uz pomoć nekih demokrata prikupiti dvotrećinsku većinu da mogu blokirati predsjedničku odluku. Vođe republikanaca sporazum su proglasili „listom ustupaka Iranu“, a neki ga čak uspoređuju sa sporazumom Hitler – Chamberlain.


Američke protivnike sporazuma Obama je upozorio kako bi blokada Kongresa značila da bi sva krivnja za propast dogovora pala na SAD. Republikance podržavaju Saudijska Arabija i Izrael. Oni tvrde da je sporazum u korist Irana i da će samo rasplamsati njegove želje za hegemonijom u regiji. Izraelski premijer Netanyahu traži da Iran izrijekom prizna pravo postojanja Izraela i tvrdi da je proizvodnja atomske bombe i dalje glavni cilj Irana. Što se pak tiče Saudijske Arabije, neki analitičari procjenjuju da bi nezadovoljna sporazumom Saudijska Arabija možda mogla pokrenuti vlastiti atomski vojni program.

Jedno od predizbornih obećanja Baracka Obame bilo je i normalizacija odnosa SAD i Irana. Stigao je nadomak, ali još nije sasvim izvjesno hoće li u tome uspjeti do kraja. No sigurno je da bez suradnje s Iranom Zapad sam ne može riješiti krize u Afganistanu, Iraku, Siriji i Libanonu. A to je već dovoljan razlog da se s Iranom postigne konačni sporazum oko atomskog prijepora.

I na kraju, ovo je prigoda da riješimo zbrku oko naziva Perzija i Iran. Stari su Grci krivci što smo Iran dvije i pol tisuće godina (pogrešno) zvali Perzija. Kada ih je u 5. st. pr. n. e. napao car Darije, Grci nisu imali vremena provjeravati etnički sastav njegove vojske. Znali su da je car Perzijanac, pa su valjda i svi ostali njegovi vojnici Perzijanci. Ali nisu! Darije je vodio savez iranskih naroda. Grci ih nisu razlikovali, pa su ih sve zvali Perzijancima, a Perzijanci su samo jedan od iranskih naroda. Pokrajina na jugu Irana, koja se danas zove Fârs, a na staroiranskom se zvala Pârsâ, pa odatle i naziv Perzija, povijesna je kolijevka Irana. Ondje se začelo Perzijsko Carstvo. Farsi koji danas čine nešto više od 50% stanovništva, zajedno s blisko im srodnim narodima, Beludžima, Lurima, Gilakima i Mazandaranima, svoju domovinu oduvijek zovu samo Iran (u prijevodu: Domovina arijaca). S obzirom na to da su Perzijanci (danas ih zovemo Farsi), samo dio stanovništva, šah Mohammad Reza Pahlavi, otac posljednjeg šaha, zatražio je 1935. da se njegovu državu ubuduće zove Iran, jer se taj naziv u Iranu koristi već dulje od dvije i pol  tisuće godina. Tako je Perzija postala Iran. Ali je dražesna čupava mačka i dalje ostala samo perzijska mačka.

*iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a