Damir Matković: Uzlet industrije krijumčarenja ljudima

Posljednjih tjedana krijumčarenje ilegalnih useljenika u Europu poprimilo je industrijske razmjere. Dok su prije do (uglavnom) talijanske obale stizali malim plovilima i gumenim čamcima, sada ih krijumčari dovoze teretnim brodovima.

Od 20. prosinca tri teretna broda s oko dvije tisuće ilegalaca završila su na talijanskoj obali. Posljednji je bio Ezedeen, koji plovi pod zastavom Sijera Leonea. Na njemu je bilo 360 osoba, najvećim dijelom bjegunaca iz sirijskih gradova Alepa i Kobanea. Oni su preko Libanona stigli do Turske gdje su ih krijumčari ukrcali na brod koji inače služi za prijevoz stoke i star je 50 godina. Nakon 11 dana putovanja bez vode i hrane, posada ih je dovela pred talijansku obalu, autopilotom usmjerila brod, pozvala pomoć i pobjegla. 

Cinično rečeno, krijumčarska mafija brzo se prilagodila rastućem tržištu. U Africi i Aziji sve je više ljudi koji se, zbog strašnih uvjeta u kojima žive, pod bilo koju cijenu žele dočepati Europe. Barčice i gumenjaci više nisu dovoljni da zadovolje potražnju, pa je mafija pribjegla korištenju većih brodova. Riječ je o poslu koji donosi golemu zaradu. Od izmučenih ljudi, koji bježe od rata, gladi, bolesti i siromaštva, mafija za prijevoz traži od tri tisuće do sedam tisuća dolara. Niža cijena je za prijevoz u brodskom skladištu, a viša za mjesto na palubi!

Dotrajale brodove, zrele za rezalište, a upravo takvima se koriste krijumčari, može se nabaviti za stotinjak tisuća dolara. Takva podrtina po danu plovidbe troši oko 10 tisuća dolara goriva. Ukrca li se 400 ilegalnih putnika, i kada se odbiju troškovi kupnje broda, goriva, najma posade i mita lučkim službenicima koji ovjeravaju lažne tovarne listove, lako je izračunati da čista zarada po putovanju iznosi najmanje milijun dolara. Što je više ljudi na palubi, veća je i zarada. 

Prema podacima UN-a dva najvažnija pravca ilegalnog useljavanja, a to su Afrika – Europa i Južna Amerika – Sjeverna Amerika organizatorima godišnje donose zaradu od 7 milijardi dolara. U taj izračun nisu uključene interazijskie ilegalne migracije.

Do prije nekoliko godina najviše ilegalnih useljenika u Europu je stizalo iz subsaharske Afrike. Dva glavna pravca bila su Senegal – Kanarski otoci i Libija – talijanska obala. Iako u povijesti Afrikanci nisu bili osobiti pomorci, do dolaska Portugalaca u 15. stoljeću svi otoci ispred afričke obale osim Kanara bili su nenastanjeni, u najnovije vrijeme senegalski i bjelokošćanski ribari pokazali su se izvanrednim moreplovcima. U malim i uskim drvenim lađicama, bez problema su prevaljivali tisuću kilometara od obale Senegala do Kanara.

Godišnje su do ondje prevozili više od 30 tisuća subsaharskih Afrikanaca. Zahvaljujući strožem vojno-pomorskom nadzoru EU, taj je broj ipak smanjen. Pravac preko Libije danas je neupotrebljiv. Već se Berlusconi svojedobno dogovorio s Gadafijem da ograniči isplovljavanje brodova s izbjeglicama prema Italiji. Nakon svrgavanja Gadafija 2011. Libija je potonula u potpuni kaos. Teritorij kontroliraju različita plemena, pa na putu do Sredozemlja svakom plemenu ili klanu treba platiti „cestarinu“, što znatno otežava i poskupljuje put, a ni krijumčarima ne jamči da će iznijeti živu glavu.

Posljednjih godina najveći broj izbjeglica stiže iz Sirije. Ondje već gotovo četiri godine traje građanski rat, a Europa i međunarodna zajednica se baš i nisu iskazale u zaustavljanju sukoba. Zapad i Rusija nikako se ne mogu dogovoriti treba li Bashara al-Assada smijeniti ili ga zadržati. U međuvremenu dobar dio Sirije zauzeli su fanatični islamisti (ID) što je uzrokovalo novi val izbjeglica tako da je zbog rata i razaranja više od 7 milijuna ljudi napustilo svoje domove.

Mnogi sirijski gradovi potpuno su napušteni, a broj takvih opustjelih naselja i dalje raste. To znači da se svakog mjeseca pojavljuju deseci tisuća novih kandidata za bijeg. Uz Sirijce, najbrojniji su izbjeglice iz Eritreje, Južnog Sudana i Palestine, gdje je stopa nezaposlenosti 60 posto.

Najviše ilegalnih doseljenika želi u Veliku Britaniju i Njemačku, gdje je 2011. zaprimljeno 50 tisuća zahtjeva za azil, a u 2014. taj je broj narastao na 200 tisuća zahtjeva. Visoko mjesto na listi želja zauzimaju i Švedska i Francuska. U tim je dvjema zemljama prošle godine zaprimljeno po 80 tisuća zahtjeva za azil (uz napomenu da Francuska ima 9 puta više stanovnika od Švedske!).

UN, pak, upozorava kako bi Europa ipak trebala pokazati više razumijevanja za ilegalne useljenike. Mali Libanon, sa samo 4,5 milijuna stanovnika, prihvatio je oko milijun izbjeglica iz Sirije, a EU, sa svojih 500 milijuna stanovnika, diže silnu buku zbog 160.000 ljudi koji su u njoj pokušali naći zaklon. UN također upozorava da se ti nesretni ljudi u Europi dočekuju i tretiraju kao kriminalci, a ne kao osobe koje je tek silna nužda prisilila na napuštanje domova. 

Od svih članica EU-a jedino je Italija, kao najizloženija, pokušala nešto poduzeti da olakša muke pridošlicama. U operaciji Mare nostrum, uz mjesečni trošak od više od 9 milijuna eura angažirala je 32 ratna broda, 2 podmornice, zrakoplove i helikoptere i 900 vojnika koji su danonoćno bdjeli na Sredozemlju, od talijanske obale pa gotovo do Libije, gdje se ilegalcima događa najveći broj nesreća. Procjenjuje se da je zahvaljujući toj operaciji spašeno najmanje 150 tisuća života. U pokušaju da se iz Afrike dočepaju Europe u 2014. utopilo se i poginulo više od tri tisuće ljudi.

No, kako niti jedna druga zemlja EU-a nije željela dijeliti troškove, Italija je operaciju prekinula. Dapače, Njemačka i Velika Britanija zamjerile su Italiji da tako iskazanom skrbi zapravo potiče nove ilegalne dolaske, jer ilegalci unaprijed znaju da će nekako biti zbrinuti, a ne odmah vraćeni u zemlje iz kojih su stigli.

Mare nostrum zamijenila je operacija Triton Agencije EU za nadzor vanjskih granica (Frontex). U njoj sudjeluje osam zemalja, ali s mnogo manjim tehničkim i novčanim sredstvima. Angažirano je 6 ratnih brodova, 2 aviona i 1 helikopter, a ukupni mjesečni trošak iznosi 2,9 milijuna eura. Operacija je ograničena na morsku granicu schengenskog prostora, odnosno na dvadesetak kilometara od talijanske obale.

Hrvatska je i članica EU-a i sredozemna zemlja, ali ilegalnim useljenicima i nije baš poželjna. Čak i neobrazovani Subsaharac zna da se u Hrvatskoj teško živi, visoka je nezaposlenost, a plaće male. I još važnije, Hrvatska nije u schengenskom prostoru. To znači da kada ilegalni useljenik iz, recimo Afganistana ili Sirije, stigne u Hrvatsku, zapravo je došao u predvorje EU-a, a ne u EU. Da bi se dočepao one Europe koja ga privlači, ponovno negdje ilegalno mora preći hrvatsko-slovensku ili hrvatsko-mađarsku granicu, što je ipak visokorizični pothvat. Zato mu je mnogo bolje odmah ući u schengenski prostor.

Hrvatska može očekivati da neki loš navigator plovilo zabunom usmjeri na hrvatsku obalu, ali nije vjerojatno bi se to moglo pretvoriti u veliku i kontinuiranu operaciju dovođenja ilegalnih useljenika. Naravno, uvijek postoji opasnost da se organizirani kriminal ili domaće „sitno poduzetništvo“ prihvati prebacivanja ilegalaca s hrvatske na talijansku obalu. Jadran je relativno mirno more, talijanska obala blizu, a i mali drveni brod radarom se ne može otkriti!

Nije dakle isključeno da neko domaće čeljade izračuna kako mu je višestruko isplativije prevoziti ilegalne izbjeglice preko Jadrana nego loviti srdele i prodavati ih za desetak kuna kilogram. Ostaje nam vjerovati da su naša pomorska policija i obalna straža pripravni i za takvu mogućnost.

*iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a