Damir Matković: U pozadini niskih cijena naftni rat

Na sastanku OPEC-a u Beču odlučeno je da se dnevna proizvodnja nafte neće smanjivati. Naizgled ova je odluka paradoksalna jer je od ljeta cijena barela pala za gotovo 30%.

Pod snažnim pritiskom Saudijske Arabije, na prošlotjednom sastanku OPEC-a (Organizacija zemalja proizvođača nafte) u Beču odlučeno je da se dnevna kvota proizvodnje neće smanjivati. I dalje će kartel dnevno proizvoditi 30 milijuna barela. Naizgled ova je odluka paradoksalna jer je od ljeta prosječna cijena barela sirove nafte pala za gotovo 30%. Na svjetskom tržištu potražnja za naftom se smanjila, pa se čak pojavio i višak od oko 500.000 barela na dan. Zar ne bi onda bilo logično smanjiti proizvodnju?

No ovdje su ulozi mnogo veći. Riječ je zapravo o dugoročnom naftnom ratu i preraspodjeli uloga na svjetskom tržištu.

S jedne su strane Saudijska Arabija i zaljevske monarhije, a s druge Amerika. Zadržavanje proizvodnje na sadašnjoj razini zapravo je pokušaj Saudijske Arabije i savezničkih joj zaljevskih monarhija da se američki proizvođači nafte potisnu s tržišta. 

Zahvaljujući novim tehnologijama, u Americi je u posljednjih desetak godina razvijen postupak dobivanja nafte iz bitumenoznih škriljevaca po prihvatljivim cijenama. U praksi to znači da je Amerika počela proizvoditi toliko nafte i plina da više nema potrebu kupovati silne količine od Saudijske Arabije i drugih. Amerika je 2008. proizvodila 5 milijuna barela sirove nafte na dan. Danas proizvodi 8,4 milijuna barela, a 2015. trebala bi proizvoditi 9,5 milijuna barela. Prema prognozama, rast američke proizvodnje mogao bi potrajati desetak godina. Već ove godine Amerika je postala najveći svjetski proizvođač nafte, pretekavši Saudijsku Arabiju koja je desetljećima bila na prvom mjestu. Od najvećeg svjetskog uvoznika, Amerika se pretvara u izvoznika nafte i plina, što bitno mijenja stanje na svjetskom tržištu.

Kina, koja je bila glavni generator porasta potražnje na globalnom tržištu, usporila je gospodarski rast, a i Europa je već godinama na rubu recesije. Rezultat je da su Kina i Europa smanjile uvoz nafte, a kako se proizvodnja nije smanjila, na tržištu se pojavio višak. I cijene barela počele su padati.

Pad cijena prijeti i političkoj stabilnosti zemalja izvoznica koje najveći dio proračunskog prihoda ostvaruju prodajom nafte, i tim prihodom održavaju socijalni mir. No njihovi se državni proračuni temelje na znatno višoj cijeni barela nafte od ove današnje. Saudijska Arabija operira s vrijednošću od 90 dolara za barel, Alžir i Venezuela sa 120 dolara, a Iran s (nerealnih) 140 dolara. Ako cijene padnu ispod te razine, morat će doći do oštrih proračunskih rezova.

Ista sudbina prijeti i Nigeriji, Iraku, Iranu, Libiji i Angoli, a sve su to zemlje s krhkim unutarnjim poretkom koji lako može eksplodirati u građanski rat. Odmah po završetku sastanka u Beču, predsjednik Venezuele Nicolas Maduro poslao je ministra ekonomije u Kinu da pokuša dogovoriti prodaju dodatnih količina nafte. Koliko je Venezuela izložena pokazuje i podatak da čak 96% deviznih prihoda ta zemlja ostvaruje izvozom nafte.

Da se vrate dobra stara vremena, kada se barel prodavao po 120 pa čak i po 150 dolara, treba se riješiti Amerikanaca, i to je objašnjenje zašto se u Beču Saudijska Arabija protivila bilo kakvom smanjivanju proizvodnje OPEC-a. Plan je jednostavan i temelji se na činjenici da je crpljenje nafte iz bušotina mnogo jeftinije nego dobivanje nafte iz bitumenoznih škriljevaca. Proizvodnja 1 barela iz bušotine stoji 25 do 30 dolara, a proizvodnja 1 barela iz škriljevca stoji 50 i više dolara. Neke analize čak govore i o iznosu od 75 do 80 dolara.


Da bi izbacila Amerikance iz igre, Saudijska Arabija i društvo trebali bi godinu do dvije cijenu barela držati na 60 dolara. Uz takvu cijenu, proizvodnja nafte iz škriljevca Amerikancima bi postala neisplativa i oni bi se ponovno vratili svojim starim dobavljačima na Bliskom istoku. Usput, ali ne manje važno, prema saudijskoj računici niska cijena nafte trebala bi istodobno razuvjeriti Rusiju i Kinu da investiraju u proizvodnju nafte iz škriljevaca. Da bi se postigao taj strateški cilj, potrebno je duže vrijeme. Zato neki analitičari predviđaju da bi razdoblje jeftine nafte moglo potrajati i nekoliko godina.

U cijeloj ovoj naftnoj priči ima i onih koje je pad cijena posebno razveselio. Najprije avioprijevozničke kompanije kojima izdaci za gorivo predstavljaju i više od 30% ukupnog troška poslovanja. Tako je u 2013. kompanija Air France-KLM za gorivo platila 9,2 milijarde eura. Avionske karte neće znatnije pojeftiniti, jer su već sada jeftine, ali će se oporaviti avioprijevozničke blagajne. Unatoč silnom zamahu avionskog prometa, zbog strahovite konkurencije, riječ je o niskoprofitabilnom poslu, a većina linijskih kompanija jedva krpa kraj s krajem. Profitirat će i kemijska industrija, proizvođači automobilskih guma i kamionski prijevoznici. 

Treći najveći svjetski proizvođač Rusija, koja nije članica OPEC-a, mogla bi u ovom „naftnom ratu“ stradati kao kolateralna žrtva. Rusija jako ovisi o prihodu od prodaje nafte. On čini čak 60 posto prihoda državnog proračuna, a iz njega se plaćaju državni službenici. Za razliku od svojih prethodnika, Vladimir Putin je shvatio da mu je najvažniji oslonac dobro plaćena državna uprava pa im je osjetno povećao plaće. Činovnicima državnog aparata je zato i te kako stalo da Putin ostane što duže u Kremlju. Ode li on, doći će u pitanje njihove plaće i privilegije. Zbog toga oni sigurno nikada neće glasati za opoziciju. Ali novac za činovničke plaće stiže od prodaje nafte. Padne li cijena barela, mogle bi pasti i njihove plaće, a to otvara veliko polje neizvjesnosti. Naime hoće li državno činovništvo ostati vjerno Putinu ili će se prikloniti nekom novom Putinu?

Rusiju muči i bijeg kapitala, rublja se strmoglavila, a zbog sankcija koje su, zbog ruske upletenosti u destabilizaciju i komadanje Ukrajine, nametnuli EU i Amerika, jako su se smanjila inozemna ulaganja. Veliki je ruski problem i to što je naftna infrastruktura potpuno zastarjela i treba joj hitna, temeljita i skupa obnova, a to se ne može napraviti bez sudjelovanja zapadnih kompanija koje jedine raspolažu vrhunskom tehnologijom za taj posao.

Nas u Hrvatskoj ipak najviše zanima hoće li se pad cijena sirove nafte odraziti na cijene goriva na crpkama? Nažalost, bez obzira na veliki pad cijene barela sirove nafte, gotovo sigurno se može predvidjeti da gorivo neće značajnije pojeftiniti. U Hrvatskoj se, bez obzira na to bila vlada lijeva ili desna i tko je vlasnik Ine, automobil i dalje tretira kao luksuz. Pa ako želite luksuz, onda ćete to i platiti!

U pučkoj predodžbi glavni je krivac za visoke cijene goriva nezasitna pohlepa velikih naftnih kompanija.

U stvarnosti najpohlepnija je država koja je na gorivo uvela cijeli niz poreza i nameta. Iz tog se fiskalnog prihoda financiraju i teški državni gubitaši kao što su HAC (0,60 kn po litri), HC (0,60 kn) i HŽ te Agencija za obvezne zalihe nafte i Agencija za biogorivo (0,20 kn). Od svake litre eurosupera 95, hrvatska država pokupi 55%, a proizvođačima i distributerima ostaje 45%. Trošarina na bezin uvedena je 1994. i tada je iznosila 1,60 kn po litri. Danas je to 3,66 kn. Uz to Hrvatska ima jednu od najviših stopa PDV-a u Europskoj uniji. Izračun iznosa trošarina i drugih nameta temelji se na postotku rafinerijskih cijena. Dakle što je cijena viša, u državnoj će blagajni završiti više novca. Koja će se hrvatska vlada odreći takve pogodnosti? Ona je zapravo posljednja koju će oduševiti pad cijena sirove nafte.

Za utjehu, Hrvatska u tome nije iznimka. Tako je i u drugim članicama EU-a. U Francuskoj, na primjer, država u obliku poreza i nameta odnese 56%, ali je stopa PDV-a ondje 19,6%. Ukratko, u odnosu na plaće i kupovnu moć, prosječnom je Francuzu gorivo manji izdatak nego li prosječnom Hrvatu. Jeftinije gorivo u Francuskoj znači da će kućanstvima ostati više novca za trošenje na druge stvari, što je pak poticaj gospodarstvu. Kako se u Hrvatskoj, manje-više, sve uvozi, od grožđa i graha do televizora i automobila, možda je i bolje da u nas gorivo pretjerano ne pojeftini jer bi Hrvati ionako sav dodatni novac potrošili na uvozne stvari. A zašto da baš mi pomažemo gospodarski oporavak i uzlet drugih?

*iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a