Joa Nesbøa u Hrvatskoj dočekao goli šef banke

Gost Aleksandra Stankovića u emisiji Nedjeljom u 2 bio je norveški pisac Jo Nesbø, čije su knjige diljem svijeta prodane u više od 60 milijuna primjeraka. Govorio je o tome gdje pronalazi inspiraciju za brojne "krimiće" koje je napisao, što ga veže uz Hrvatsku, kakav odnos ima prema novcu te boji li se da će umjetna inteligencija uskoro pisati bolje od ljudi. 

Doček golog šefa banke

Jo Nesbø u Hrvatsku dolazi prilično često:

- Zapravo prvi put sam ovamo došao sa sedamnaest godina. Bio sam s prijateljem. Putovali smo u Grčku. Zapravo smo sjeli na krivi vlak usred noći i završili smo u Beogradu. Nismo željeli ostati u takvom gradu, pa su nam rekli: "Dobro, onda trebate otići na na hrvatsku obalu." I otišli smo u gradić negdje južno od Rijeke, sjeverno od Splita. To je bilo usred noći i ljudi su nas tamo lijepo dočekali. Svi su bili jako prijateljski nastrojeni prema nama. Nismo imali doduše novca, ali smo imali putničke čekove. I onda su nas ljudi odveli do kuće šefa lokalne banke. On je bio u kadi, a oni su vikali da izađe. On je došao na balkon gol, pogledao nas je dolje i rekao: "Kako mogu pomoći?" Mi smo rekli: "Evo, imamo putničke čekove i treba nam novac." On je rekao: "Okej, obući ću se i otići ću otvoriti banku." I upravo je to i učinio. To je bilo stvarno bilo sjajno. I sam zaključio da je ovo zemlja i ovo je mjesto, ovo je grad u koji se moram vratiti i poslije. Evo, obožavam sve te ljude, ispričao je Nesbø.

Je li bilo kakvih romantičnih iskustava?

- Nije. Ne s tim šefom iz banke. Ne, ne tada, smije se Nesbø.

Život u toplijim krajevima

Aleksandra Stankovića zanimalo je bi li Nesbø mogao živjeti u toplijim krajevima s obzirom na to da dolazi iz Norveške?

- Naravno da bih. Evo kad bih mogao birati, definitivno bih živio u toplijim krajevima. Sviđa mi se činjenica da u Norveškoj imamo godišnja doba. Recimo, ljeti je to kao jedna velika zabava. Svi su to tako dugo čekali. I onda, naravno, dolaze duge mračne zime dolaze s nekom vrstom nagrade kad prođe, dakle tom ekstazom ljeta, objašnjava Nesbø.

No, klima se mijenja, kako kod nas tako i u skandinavskim zemljama:

-  Snimio sam jednu televizijsku seriju za Netflix koja se bavi upravo toplinskim valom u Oslu. To je bilo 2003. godine, ako se ne varam. I tada su svi govorili: "Ma ne, nije to realistično. Nemamo mi toplinske valove u Oslu." Ali sada, evo, to je ako ne normalno, već se događa, dodaje Nesbø.

Pisanje i nogomet, burza ili glazba?

Jo Nesbø bio je svašta u životu prije nego što je postao pisac. U čemu je najviše uživao - u nogometu, u poslu burzovnog mešetara, u sviranju? Što ga je najviše ispunjavalo?

- Pa mislim da je to igranje nogometa. To mi je bila životna strast. S time sam odrastao u jednom malom gradiću na zapadnoj obali Molde. Tamo živi dvadesetak tisuća ljudi, ali imamo jako dobar lokalni klub. Nekoliko puta smo igrali u Ligi prvaka. Tada sam bio veoma mlad i nastupio sam prvi put za momčad i rekao bih da mi je to bio vrhunac kao slavne osobe jer tada u malome gradu svi su vas poznavali, svi su znali tko ste, pozivali vas na pivo i slično. Kad noću sanjam, imam jedan san koji se ponavlja, a to je da me trener kluba u Moldeu nazove i pita mogu li doći odigrati jednu utakmicu za njih. I u svom snu nikad nemam kopačke i onda moram pronaći kopačke, priča Jo Nesbø.

Slavni norveški pisac i danas se bavi glazbom. Svira u grupi Di Derre. Je li bolje biti rock zvijezda ili pisac?

- Volim tu kombinaciju. Mislim da je grupa u kojoj sviram neka vrsta pop verzije punka. Mi zapravo ne možemo dobro svirati, ali smo popularni jer se ljudima sviđaju riječi u našim pjesmama. Imamo te smiješne pjesme i postali smo grupa koja će svirati na sveučilištima pred studentima i onda smo iznenada imali nekoliko hitova koji su se vrtjeli na radiju. Dosta smo se pročuli. Međutim, nije nas nitko baš ozbiljno shvaćao, uključujući i nas. Prema tome, ne bih rekao da smo bili rock zvijezde, no bili smo ona vrsta grupe kojima su dozvolili da ta dva sata na pozornici da budemo rock zvijezde, ali čim smo sišli s pozornice, tretirali su nas kao i sve druge. Ali baš mi se svidjela ta kombinacija. Ono, recimo, kad pišete novi roman, nema tu ljudi s vama i jako je to usamljen posao, a kad ste, recimo, s grupom, kad svirate sa prijateljima, to je sjajna kombinacija, ističe gost emisije Nedjeljom u 2.

Novac i sreća

Naravno, Jo Nesbø najveća je zvijezda na književnoj sceni. Uz uspjeh stigao je i novac. Čini li ga taj novac sretnijim čovjekom?

- Mislim da vas novac čini sretnim do određene točke. Kad imate dovoljno novca da znate da imate slobodu - slobodu da činite što poželite, da ne morate raditi neki kompromis u umjetnosti ili u životu. Do te točke novac nešto znači. Onkraj te točke zapravo vam ne mijenja život ni na koji način. Recimo za mene, a nadam se i za mnoge druge ljude, novac koji zaradite nakon toga nosi s sobom određenu odgovornost. Znači, jednom kad imate dovoljno za sebe, onda je vrijeme možda početi brinuti se za druge. Možda trebate vidjeti može li vaš novac učiniti nešto čime bi svijet možda mogao postati makar malo bolji, napominje Nesbø.

Djelujući u tom smjeru Nesbø je osnovao fondaciju:

- U tu fondaciju sam stavio dobar dio prihoda. Zove se Fondacija Harry Hole i ona podržava obrazovanje u zemljama trećega svijeta, a pogotovo se fokusira na odrasle i to sada postoji već petnaest godina. Sretan sam što mogu reći da je fondacija postala dosta velika i zapravo ima podosta prihoda koje daje u tom pogledu rada, kaže Nesbø.

Norvežani blagostanje uzimaju zdravo za gotovo?

Mnogi Norvežani, s obzirom na ekonomsko blagostanje u kojem žive, to blagostanje uzimaju zdravo za gotovo. Građani vjeruju su stabilnost i bogatstvo prirodno stanje stvari. Budući da je rođen u bogatoj zemlji, može li ga to možda uvjeriti u to da to i zaslužuje?

- Osobno mrzim jedan slogan koji se može naći u reklamama: "Jer ti to zaslužuješ!". Ako si Norvežanin rođen u Norveškoj, to ne znači da si nešto zaslužio. To jednostavno znači da si jako sretan. I ja mislim da je to mentalitet koji treba preispitati tako što ćete putovati jer vidite onda da ono što se dogodilo u Norveškoj nije normalna situacija. To je iznimka. I mladi ljudi, recimo ja osobno, nismo učinili ništa da to zaslužimo, smatra Nesbø.

U Hrvatskoj i u regiji postoji dojam da je prirodno stanje stvari da svakih 50 godina imamo rat. Kako Nesbø gleda na to?

- Mislim da mi nismo imali ratove kao što ste imali vi ovdje. Putovao sam ovim krajevima. Recimo, kad se, kad je NATO bombardirao Beograd, putovao sam kroz Hrvatsku, išao sam i u Bosnu i u Makedoniju. I sjećam se šoka kad sam gledao početak tog sukoba, i vidio sam mladića kojeg su nosili na nosilima, imao je iste tenisice kao i ja. I u tom trenutku sam shvatio da usred Europe imate rat. U zemlju kroz koju sam prolazio kad sam bio sedamnaestogodišnjak, koju sam i kasnije posjetio, shvatio sam da to može biti moj susjed, to mogu biti moji prijatelji. To me je razbudilo. Tada sam shvatio da mi mislimo da su mir i politička stabilnost nešto što se po sebi samo razumije. Ali, recimo, ako se vratite pet godina unatrag, od trenutka kad je počeo rat, jako malo ljudi je vjerojatno u Jugoslaviji tada vidjelo da će se to dogoditi. Nitko drugi to valjda nije mislio izvan Jugoslavije. Prema tome, naša je sigurnost jedna jedan lažan osjećaj. I to me je razbudilo. Također, ono što se dogodilo u Washingtonu, onaj napad, opet nas je podsjetio na istu stvar, a to je da demokraciju i stabilnost, i autoritet koji dolazi iza toga, i nacije, sve to shvaćamo kao da je dano, a nije, upozorava Nesbø.

Globalni uspjeh Nesbøvih romana

Kako sam sebi objašnjava globalni uspjeh, jer prodati 60 milijuna knjiga je nešto što rijetki mogu?

- Ne objašnjavam ja to sam sebi. Jedino što mogu po tom pitanju reći je da se čini da pisati lokalno, znači čim više naglašavate mjesto iz kojeg dolazite i stvari koje dobro poznajete. Kad sam počeo pisati Harryju Holeu u Oslu, želio sam komunicirati s nekim ljudima u Norveškoj preko toga. No, čini se da svatko može na neki način razumjeti taj kontekst, i da svi mogu razumjeti, dakle, tu malu prijestolnicu u Europi. Ako se tamo dogodi neko ubojstvo, da je to šok za sustav u toj miroljubivoj zemlji. Mislim da su još jedna poruka koju to prenosi međunarodno likovi. Harryja ja uvijek vidim kao jednog jako tipičnog norveškog muškarca. No, čini se da on odzvanja na neki način i međunarodno. No, mislim da ako pokušate prenijeti neku poruku globalno, onda vjerojatno nećete uspjeti s tom namjerom jer ako držite oči otvorenima, ako gledate tu globalnu publiku, onda ne možete zapravo do njih doprijeti. U svakoj vrsti umjetnosti, nije stvar u tome da posjetite te ljude tamo gdje oni žive, nego da ih pozovete u svoj vlastiti dom. I to sam učinio. Dakle, ja pišem o onome što znam i iz nekog razloga to funkcionira, kaže Nesbø.

Kako su prijatelji dočekali Nesbøv prvi roman

- Kad sam počeo djelovati kao glazbenik, što je bilo puno prije nego što sam počeo pisati, svi moji prijatelji su tada svirali u grupama, ja sam pisao tekstove za njih, ali još nisam ništa svirao. I onda kad sam ih nazvao i rekao: "Evo, imamo dogovor da izdamo album", oni su bili zapanjeni. Rekli su: "Pa nismo ni znali da si počeo svirati." Ali kad sam objavio prvi kriminalistički roman, imao sam 37 godina, i onda sam ih nazvao i rekao: "Znate što, evo, objavit će mi roman." I moji prijatelji su rekli: "Pa da, naravno, zašto ti je toliko trebalo? Uvijek smo znali da ćeš pisati," prisjeća se Nesbø.

Reakcije hrvatske publike

Joa Nesbøa hrvatska publika jako voli. Oni koji su imali priliku kontaktirati s njim, kažu da je vrlo ljubazan, da ga nikada nisu vidjeli loše raspoloženog, da uvijek ima vremena za potpisivanje knjiga, razgovor s obožavateljima i obožavateljicama... Voli li kontakt s onima koji ga čitaju?

- Osjećam se povlašteno kad mogu doći u zemlju u kojoj se ne govori moj jezik, a čitaju se moje knjige. Također, mislim da postoji obostrana simpatija. Meni se, kao što sam rekao, od prvog boravka ovdje sviđalo. Znao sam da su ovo ljudi s kojima se želim družiti. I mislim da ima određenih sličnosti između Hrvatske i Norveške. Mi smo male zemlje. Ovdje ste imali puno bolju nogometnu momčad od nas, ali sad ste nas nadahnuli na neki način i mislim da nam dobro ide. Dakle, mogu se na mnoge načine poistovjetiti s mentalitetom Hrvata, ističe Nesbø.

Boji li se Rusa?

Kasnih 1970-ih i ranih 1980-ih Nesbø je prošao obuku u norveškoj vojsci, konkretno u zrakoplovstvu. Tada je bio blizu ruske granice jer Norveška i Rusija dijele jako dugu  među. Boji li se danas Rusa?

- Tada je već postojao podosta velik strah od Rusa. Sjećam se koje smo naredbe dobili u slučaju da nas Rusija napadne. Naredbe su bile iskopati rupu u zemlji - to je bilo više-manje nemoguće, barem tijekom zime gore u tim područjima - i tamo postaviti strojnicu i braniti svoju zemlju jednom strojnicom, dakle, preko te granice, u toj rupi u koju sam se ukopao. I ponekad bih se u noći probudio i imao sam noćne more, zapravo, o toj rupi u zemlji i Rusima koji dolaze. No, tada, dakako, stvari su se izgladile i pomislili smo: u redu, to je sad povijest iza nas. No, naravno, u proteklih nekoliko godina pojavila se opet bojazan od Rusije, jer također, čini se, da je naš najvažniji saveznik, a to su Sjedinjene Američke Države, netko kome se ne može više vjerovati kao što smo im vjerovali proteklih 50 godina. Prema tome, odgovor, ukratko, bio bi: da, više se bojimo nego što smo se prije bojali, priznaje Nesbø.

Jačanje europske desnice

U Europi se mijenja i politička klima. Na vlast u velikim zemljama dolazi desnica, ili bar se to očekuje - u Njemačkoj, Francuskoj i drugima. Kako komentira jačanje desnice? Je li opravdan taj strah koji se širi među ljudima, koji zbog toga glasaju za desnicu? 

- Ima jedan američki autor, Steven Pinker, koji je napisao knjigu "Prosvjetiteljstvo danas". On je psiholog i napisao je tu jako zanimljivu knjigu. On je prošao kroz povijest demokracija u proteklih stotinjak godina. I on je, kad je to sagledao, postao optimist. On je snažan glas u debati o tome što će se dogoditi u budućnosti. No, problem je taj što je ta knjiga napisana prije nekih 10 ili 15 godina, i mnoge su se stvari dogodile otkad ju je napisao. Kad ju je bio napisao, u tom trenutku imali smo već krajnju desnicu, imali smo snažne vođe, imali smo, dakle, tu snagu desnice koja je bujala. No, tada smo pomislili, odnosno mogli misliti: u redu, ovo je nešto što će proći, imat ćemo takva razdoblja. Ali upravo sada, ako to pogledate, mislim da stvari izgledaju lošije nego ikada. Ja sam prije bio veći optimist, sad sam još uvijek pomalo optimističan, još uvijek se nadam i mislim da je ovo vrijeme koje ćemo vidjeti da dolazi i onda prolazi, da će se stvari okrenuti, napominje Jo Nesbø.

Ipak, priznaje da je manje optimističan u ovom trenutku:

- Čini mi se da ljudi doista žele tu snažnu desnicu koja će zapovijedati, koja će biti na vlasti. I mislim da opet to proizlazi iz straha, velikim dijelom. Mislim da se tiče različitih etničkih populacija koje se sele diljem svijeta, i to onda izaziva trvenje i strah kod ljudi, a to je, naravno, jedan od najvažnijih razloga zbog kojih imamo tu jaku pojavu desnice na izborima. No, ako malo se odmaknete i pogledate u povijest šire, a ne zadnjih 10 do 15 godina, nego, recimo, proteklih stotinu godina, uvidjet ćete da civilizacija napreduje. I mislim da dugoročno je to nešto što ćemo i dalje činiti sljedećih 50 godina. Možda zvučim pomalo preoptimističan i naivan, ali doista, držim se toga, poručuje Jo Nesbø.

Umjetna inteligencija kao romanopisac

Misli li Nesbø da će u budućnosti umjetna inteligencija pisati bolje romane od ljudi?

- Nisam siguran. Tehnički bolje romane - svakako da. Mislim da već to čini, ali mogu to samo, recimo, usporediti s onim što se dogodilo u glazbenoj industriji. Dakle, strojevi su se pojavili, recimo, ritam mašine, sintesajzeri, svi su bili zabrinuti i govorili da je to kraj glazbenika. A dogodilo se zapravo to da sad imate stanje u kojem nikad niste imali bolje tržište za glazbu uživo, za glazbenike koji sviraju pred vama instrumente pjevaju. Prema tome, ono što tražimo u umjetnosti je ljudska povezanost. Nisu to samo riječi, nego povezanost koju stvaraju riječi, recimo, koju ste napisali vi, to je vaš glas na tim stranicama. Mislim da to nije nešto što ćemo tek tako pustiti. Mislim da ćemo još uvijek to željeti. Možda sam opet naivan optimist, kaže Nesbø.

No, kako ćemo u budućnosti znati je li nešto napisao stroj ili ljudsko biće?

- Mislim da je to jako dobro pitanje. Ne znam može li se zapravo ta razlika spoznati. Činjenica da nešto dolazi od vas, u tom kontekstu, zapravo to je ono što stvara razliku. Umjetna inteligencija može bilo koga prevariti, no mislim da čim dobijete taj pečat ljudskoga bića, to nosi za primatelja, za čitatelja, određenu vrijednost. Ponovno mislim da samo saznanje da osoba koja na pozornici doista pjeva, da nije to snimljena matrica ili playback, mislim da je to važno ljudima, smatra on.

Odnos prema ocu koji se borio na strani nacista

Nesbøa je šokiralo životno otkrića da mu se otac u Drugom svjetskom ratu borio na strani nacista.

- No, otac je bio iznimno iskren i rekao: "Pogriješio sam, i dvije godine sam zbog toga proveo u zatvoru zbog te greške. Sad, zbog toga, tebi to govorim. Ti možeš učiniti što hoćeš s tom informacijom. Možemo o tome razgovarati, možeš me pitati nešto, sjest ću s tobom i odgovoriti." Za mene je to bio početak jednog razgovora koji traje cijeli život - razgovora s vlastitim ocem. Razgovaramo na taj način o moralu, politici i izborima koje treba učiniti na temelju informacija koje imate u tom trenutku. I on mi je objasnio da za njega u tom trenutku je rat izgledao kao da s jedne strane stare demokracije, francuske, engleske, na primjer, su bez novaca, bankrotirale su, Sjedinjene Američke Države su na drugoj strani svijeta, a u tom trenutku su Staljin i Hitler dva snažna čovjeka u Europi, i izbor postoji jedino među njima. I to je za mene bila lekcija iz povijesti o onome što povjesničari kažu da je najteža stvar, a to je da sebe stavite u cipele ljudi koji su živjeli u tom vremenu. Znači, o onome što su znali, što nisu znali, što su shvaćali, što nisu shvaćali. I to me možda učinilo tolerantnijim prema ljudima koji, recimo, donose krive izbore i izbore s kojima se ja ne bih složio u to vrijeme, objašnjava Nesbø.

Fikcija istinitija od stvarnosti?

Na samom kraju romana "Vučji sat", kroz lik Holgera Rudija, Nesbø šalje jednu poruku o smislu pisanja. Holger se prisjeća misli Jacka Londona i kaže da je fikcija ponekad istinitija od stvarnih činjenica.

- Ne, ne vjerujem više u tu poziciju da pisac fikcije ima nešto dano, recimo, povijesno. Pisci su bili ljudi koji nisu morali baš odlaziti na posao. Sjedili su kod kuće, mislili, pisali dok je ostatak populacije radio. Onda, kad su se vratili tim piscima, onda bi im rekli: "Evo, što ste sada izmislili, što ste smislili. " Na taj način su onda ti pisci se obraćali ljudima. Više to ne vrijedi. Većina ljudi danas ima iste uvide, isto obrazovanje kao pisci. Prema tome, mislim da ne se možete se obratiti piscima poput mene koji pišu fikciju da dobijete neke odgovore. Ali mislim da ono što fikcija može učiniti jest postaviti zanimljiva pitanja. I onda dati neke prijedloge onoga što bi mogli biti odgovori na njih. Ali prepušta čitateljima da sve to promisle čitateljima. To je moj način da pišem politički. Dakle, ako ikad to činim, onda postavljam pitanja, a ne dajem odgovore. Imate, recimo, pisce poput Stiega Larssona, koji ima jasnu političku agendu, koji malo više i nudi odgovore čitateljima. Moram priznati da je meni kao čitatelju poprilično dosadno kad mi zapravo se propovijeda kao čitatelju. No, doista me zanimaju pisci koji su otvoreni da postave ta teška pitanja, a da ne daju pritom odgovore, zaključio je Jo Nesbø.