Igor Rudan: Podrivanja znanstvenih istina borba je protiv stvarnosti

Gost Razgovora s razlogom bio je jedan od najuspješnijih hrvatskih znanstvenika, profesor na Sveučilištu u Edinburghu, akademik Igor Rudan. Otkrio nam koliko je osnovnoškolskih razreda potrebno da bi stasao jedan znanstvenik.

Živimo li u vrijeme antiznanstvene revolucije? Zašto je podrivanje znanstvenih istina borba protiv stvarnosti? Koju je novu znanost stvorio? Je li strah od umjetne inteligencije doista opravdan te isplati li se u vrijeme njezina jačanja stjecati znanje? Što je CroScience i što donosi hrvatskoj znanstvenoj zajednici? Zašto misli da je prilagodljivost najvažnija osobina budućnosti? - neka su od pitanja na koja je odgovarao Rudan.

- Otprilike jedna osoba na svakih 200 do 1000 postane znanstvenik u smislu da napravi doktorsku disertaciju, pa onda stvara ili prenaša dalje znanje. To znači 20 do 30 razreda osnovne škole, po 25 učenika, otprilike, da se iz te mase stvori jedan znanstvenik. Ako se sad sjetite najboljeg učenika svog razreda, pa onda 30 takvih razreda, pa od tih 30 najboljih učenika vjerojatno jedan onda krene dalje. A onda i među tim znanstvenicima nisu svi jednako sretni i uspješni da postanu netko tko je nešto doista otkrio ili unaprijedio znanje. Znači, ono što želim reći je da zapravo govorimo o puno manje od 1% ljudi u društvu koji stvaraju baš sve inovacije za ovih ostalih 99% ljudi, kaže akademik Rudan.

Uz to je potrebno mnogo strpljivosti, upornosti, a i puno sreće da se dogodi neko otkriće. Jer može se dogoditi da se ne otkrije ništa. Na tom putu znanstvenike prati i borba protiv antiznanstvene revolucije. Svaka antiznanstvena revolucija kreće iz određenog društvenog kruga koji se zbog nečega osjeti ugrožen od širenja neke znanstvene istine. Primjer je duhanska industrija koja je desetljećima, 1960-ih, 1970-ih, 1980-ih godina prošlog stoljeća, ulagala ogromne novce kako bi se suprotstavila znanstvenoj istini da je pušenje vrlo snažno povezano s nizom zdravstvenih problema.

- A zatim se ponovilo s, recimo, klimatskim promjenama. Znanstvenici koji su se bavili klimatskim promjenama su shvatili da svo to izgaranje fosilnih goriva, plina, nafte, da će vjerojatno zagrijati atmosferu i da će to postati opasno za sav život na Zemlji. Međutim, industrija nafte i plina, znamo koliko je moćna i jaka, opet je činila sve slično kao nekad i duhanska industrija. Svaki pokušaj, znači, podrivanja znanstvenih istina je zapravo borba protiv stvarnosti. I vi možete propagandom i s puno uloženog novca jako dugo održavati tu neku kontru. Ali, znate, boriti protiv stvarnosti se zbilja nije lako, i prije ili kasnije vas sustigne ta stvarnost, a znanstvena istina na kraju prevlada, ističe akademik Rudan.

U posljednje vrije ljudi gube povjerenje u mnoge institucije, od političara do novinara. Čini se da gube povjerenje i u znanost i znanstvenike. No akademik Rudan ima drukčije mišljenje:

- Sva istraživanja javnog mnijenja pokazuju da je povjerenje u znanost i znanstvenike u društvu visoko, iznad 70 ili 80%, u svim društvima, čak sada i u Sjedinjenim Američkim Državama, raste opet na vrlo visoke razine. Znači, ne može se uopće govoriti o nekakvom gubitku povjerenja u znanost i u medicinu kada vidimo da se ljudi posvuda u svijetu žele svu bolju tehnologiju za vlastite domove i žele sve bolju zdravstvenu zaštitu za sebe i svoje bližnje, smatra Rudan.

No zašto, ipak, imamo dojam da je to povjerenje poljuljano? Akademik upućuje na bitnu razliku između znanstvene zajednice i ostatka društva. U znanstvenoj zajednici, dakle, 1% ljudi bitku za prevlast. I u društvu se stalno vodi bitka za prevlast. Međutim, u znanstvenoj zajednici prevlast se postiže samo na jedan način. To je usko izabrana grupa ljudi koji su zainteresirani za istinu i za stvarnost, i ako jedna hipoteza, teorija, bolje opisuje istinu od drugih, ona pobjeđuje i ima prevlast.

- A što se u društvu događa? Ako imate dovoljno obespravljenih, besperspektivnih i tako dalje, netko može doći i obratiti im se i reći: "Ljudi, ajmo mi reći da je Sunce trokutasto i plavo. Ajmo mi napraviti stranku Trokutastoplavo Sunce. I ajmo svugdje govoriti: 'Sunce je trokutasto i plavo. '"I ljudi će se smijati, ali nema veze, vi ćete onda agresivno krenuti prema njima i reći: "Šta ti govoriš da nije kad naš vođa kaže da je? " I vi tu vidite onda da odjednom svi počnu šutjeti o tome kako je Sunce, makar svi vide da je ono narančasto i okruglo, ali nitko ne želi to reći jer nitko ne želi se deklarirati da je on protiv ovih. I tako ljudi zašute. I tako ljudi zašute o puno stvari koje su očigledne istine... Znači, u društvu, za razliku od znanstvene zajednice, nije istina ta koja je presudna, nego se i s potpunim, dakle, stvarima koje nemaju veze sa stvarnošću može popeti do moći ako je to nekome u ekonomskom ili političkom interesu, ocjenjuje Rudan.

U društvu je, nastavlja akademik Rudan, zato bitno podrivati znanstvenu zajednicu, jer kada se otvori neko pitanje koje zahtijeva znanstvenu ekspertizu, tu znanstvenici odjednom dobivaju stvarnu političku moć u društvu. I ono što će oni reći nekome sigurno neće odgovarati. I tu krenu antiznanstvene revolucije.

Akademik Rudan opisao je i tijek svoje karijere. Kaže kako bi za sebe rekao da je jedan od prvih primjera znanstvenika 21. stoljeća koji više ne planira znanstvenu karijeru oko jedne teme, nego oko razvoja tehnologije. Pratio ih je od projekta Humanog genoma preko projekt 10.001 Dalmatinac na hrvatskim otocima i mogućnosti kompjutera da analiziraju ogromne količine podataka do pojave umjetne inteligencije.

- Dosad su samo ljudi mogli dobivati ideje. Sad će i umjetna inteligencija moći davati ideje. Hoćemo li mi više onda vjerovati i slijediti ljudske ideje ili ideje umjetne inteligencije ili ćemo napraviti neki hibridni model gdje ćemo imati i ljude i umjetnu inteligenciju u tome da daju ideje? I kako ćemo onda prioritizirati koje ideje ćemo slijediti, u koje ćemo ideje investirati, bilo investicijske ideje ili poslovne ideje ili znanstveno-istraživačke ideje?" I tu je rođena nova znanost, ideometrija, napominje Rudan.

Osim na rješavanje problema, ta će se znanost baviti i sigurnošću umjetne inteligencije u budućnosti:

- Prvo što ne znamo je da li možda umjetna inteligencija može biti nešto inteligentnija od nas ili može biti sto puta inteligentnija od nas. Mi nemamo pojma koliko još dalje može ići ta inteligencija. Ako je ona sto puta inteligentnija od nas, onda ćemo mi biti u poziciji u odnosu na tu umjetnu inteligenciju kao što su gusjenice ili puževi u odnosu na nas. Oni ne mogu ni pojmiti na koliko bi mi načina njih mogli sve eliminirati s lica Zemlje, je li. To je jedan problem, znači ne znamo koliko bi mogla postati inteligentnija od nas, dodaje gost Razgovora s razlogom.

Drugo pitanje u vezi umjetne inteligencije je što ako se počne koristiti u vojne svrhe zajedno s dronovima i robotima. Ako nastane utrka i nadmetanje u tom području, koliko će to biti sigurno za ljude.

- I treća stvar je što zapravo najveća misterija od svega, može li umjetna inteligencija razviti svijest, može li početi donositi neke svoje odluke, jer ako može, to će vam onda doslovce biti kao da, ne znam, na nekoj farmi pilića ili pačića su pačići klonirali čovjeka. I sad se oni nadaju da će čovjek biti dobar prema njima zato jer su ga oni stvorili, je li. Ali čovjek će ogladniti i možda će pojesti te pačiće i piliće kad bude dovoljno gladan, slikovito komentira Rudan.

Kada govorimo o razvoju znanosti, akademik Rudan je zajedno s kolegama Igorom Štagljarom, Ivanom Đikićem i Nenadom Banom pokrenuo zanimljivu konferenciju u Hrvatskoj koja se zove CroScience. Time se želi bolje povezati hrvatske znanstvenike koji rade u inozemstvu s hrvatskom znanstvenom zajednici u domovini; drugi cilj je mentoriranje znanstvenika mlađih generacija kako bi im se povećala konkurentnost te na kraju stvoriti multidisciplinarni znanstveni virtualni digitalni institutu u koji je za sada uključeno nekoliko stotina naših znanstvenika.

U tom kontekstu postavlja se pitanje u kojem bi smjeru Hrvatska trebala dalje razvijati. Akademik Rudan kaže da to nije toliko problem znanosti koliko društva:

- Ja ću vam reći kako se znanstveno dolazi do rezultata. Dakle, vrlo jednostavno. Društvo se dogovori oko nekih svojih zajedničkih ciljeva, svi se iza njih stanu. Ako se društvo može dogovoriti što su mu ciljevi, nakon toga vi date stručnjacima da analiziraju politike koje su uspješno dovele do takvih ciljeva, najefikasnije, najbrže, najjeftinije. I vi jednostavno počnete monitorirati, pratiti provođenje i napredovanje prema tim ciljevima. Sve se to može napraviti potpuno transparentno, temeljeno na znanosti... Međutim, u društvu prvo je jako, jako teško dogovoriti se oko ciljeva društva, kaže Rudan.

Problem je, dakle, da se društvo dogovori oko cilja. I ne samo to. Potrebno je da te ciljeve ne mijenja neko vrijeme, bez obzira mijenjaju li se svjetonazori, ideologije i vladajuće stranke.

- Nisu znanstvenici tu da govore što bi trebalo raditi. Oni mogu savjetovati vlade i mi to često i činimo u tome kako doći do ciljeva. Ali vlada mora reći što su ciljevi. A onda smo mi tu da kažemo, ha, onda nikakav problem. Onda ćete to napraviti ovako. A onda imate i vlade kojima nije baš u interesu da sve bude transparentno i da se prati njihov rad i napredovanje prema ciljevima. Tako da vam je to drugi problem, nastavlja Rudan.

Na kraju smo pitali akademika Rudana isplati li se učiti i biti znanstvenikom. Ljepota znanja i prikupljanja znanja, kaže on, u tome je da čovjek ima mirniji, ispunjeniji život proveden u boljem razumijevanju stvarnosti. No pitanje danas je isplati li se previše vremena potrošiti na edukaciju? Prije, ako ste više znali od drugih, to bi vam se znanje platilo, moglo se unovčiti na neki način.

- Ali danas, kad vi imate umjetnu inteligenciju koja je trenirana na cjelokupnom ljudskom znanju i svim knjigama ikad napisanim na bilo kojem jeziku i možete u sekundi bez ikakvog troška i truda dobiti informaciju o bilo čemu, meni je teško zamisliti na koji će to način ljudi u budućnosti onda moći svoje neko znanje pretvarati na tržištu u novac, ocjenjuje akademik Rudan.

Stoga je je prilagodba i prilagodljivost najvažnija osobina za 21. stoljeće, ističe akademik Rudan, jer će se događati velike, nikad viđene promjene da će čovjek jednostavno morati postati prilagodljiv. Morat će se pripremiti da će imati niz karijera i da će svaka trajati neko vrijeme, a onda će se morati prekvalificirati za nešto drugo.

- Teško je predvidjeti što će se zbivati, ali prilagodljivost će sigurno biti korisna, zaključio je gost emisije Razgovor s razlogom, akademik Igor Rudan.