Yann Martel: Društvo je prožeto silnim bijesom, o tome moramo govoriti

Gost Razgovora s razlogom bio je nagrađivani kanadski pisac Yann Martel, autor glasovitog romana ""Pijev život" za koji je dobio Bookera. Potaknuti njegovim romanom "Ničiji sin" razgovarali smo o mitovima nekada i danas. 

Kojoj je emociji, po njegovom mišljenju, prvenstveno posvećena Homerova Ilijada, a koja vodi i američkog predsjednika Donalda Trumpa? Zašto su nam i danas važni drevni mitovi? Čemu nas uče i kako oblikuju naše poimanje povijesti? Koje nas priče čine humanijima, a koje bude čudovište u nama? Što se u svijetu promijenilo od antičkih vremena do danas, a što je ipak ostalo isto? Kako gleda na odnose Kanade i Sjedinjenih Država? - neka su od pitanja na koja je odgovorio Yann Martel.

Priča o čovjeku kojeg je povijest zaboravila

Kada slušamo i čitamo povijesne mitove i teme oni su obično posvećeni velikim junacima, kraljevima ili vojskovođama. No, Yann Martel u svojem romanu "Ničiji sin" odlučio je ispričati priču o čovjeku kojeg je povijest zaboravila. Ističe kako mu je normalno bilo da govori iz perspektive običnog građanina, budući da mu je i sama obitelj pripadala, kako kaže, 'sredini srednje klase'.

- Zato mi je bilo posve strano pisati iz perspektive elite. Kao da pišem roman iz perspektive Jeffa Bezosa ili Elona Muska. Zašto bih to želio? Svi smo zajedno u u istom velikom čamcu. Zato sam želio govoriti iz meni najprirodnije perspektive, one običnog građanina, kaže Martel.

Roman je strukturiran tako da pratimo priču o klasičnom filologu koji istražuje fragmente papirusa na Sveučilištu u Oxfordu, a onda donosi i cijeli ep o Trojanskom ratu.

- Kad sam je prvi put pročitao, iznenadilo me što je Ilijada, prvo djelo zapadne književnosti, koje su Grci zapisali, nije usredotočena na slavu nego na traumu. Počiva na srdžbi i o tome što biva kad izmakne kontroli. Pomislio sam kako je neobično da naša civilizacija počne upravo takvom pričom, napominje Martel.

Društvo prožeto silnim bijesom

Međutim, kaže Marel, nema smisla baviti se prošlošću ako njome ne govorimo i o sadašnjosti. A bijes je i danas itekako aktualan.

- Posvuda su bijesni muškarci. Uzmimo samo Donalda Trumpa. Društvo je prožeto silnim bijesom. Pomislio sam da je ta drevna emocija i danas aktualna. Pomislio sam da bih mogao učiniti nešto s time. Razmišljanje o bijesu i danas je itekako važno. Tako me prvo čitanje Ilijade potaknulo da napišem "Ničijeg sina". O bijesu još moramo govoriti. Jer većina nas misli da zna voljeti. Razumijemo ljubav i vjerujemo da znamo voljeti, ističe Martel.

No bijesa se ne treba nužno riješiti. Postoji i opravdana srdžba.

- Ono što Rusi rade u Ukrajini, ovo što se događa Kanadi, svakako izaziva opravdan bijes. Kako to mogu činiti? Takav bijes je koristan. Ali bijes vrlo lako može izmaknuti kontroli. Baš sam to želio istražiti u "Ničijem sinu". Što ćemo s tim bijesom? Kako se nositi s njime? Kako naučiti živjeti s njime?, pita Martel.

Bijes je uglavnom sekundarna emocija, kaže Martel. Obično ga potakne nešto drugo, najčešće strah ili nesigurnost.

- Uzmimo Donalda Trumpa.... Mislim da ga treba promatrati kao emociju. A onda se za pitati zašto je bijesan? I zašto su ga deseci milijuna Amerikanaca izabrali. Zašto su oni ljuti? Mislim da je razlog strah. Ali čega se boje? Ako mislite da u Hrvatskoj vlada velika nejednakost u raspodjeli bogatstva, pogledajte SAD. Ondje je stanje nevjerojatno. Imate bilijunaše, višestruke milijardere. Bogatstvo je nezamislivo. A pripadnici srednje klase jedva spajaju kraj s krajem, ocjenjuje Martel.

Vrlo skupa zdravstvena skrb, loše javne škole, siromaštvo... Normalno je da se ljudi onda pitaju zašto žive tako loše ako su jedna od najbogatijih zemalja na svijetu. Zato su ljuti, kaže Martel.

- I zato glasaju za Trumpa. On ne nudi nikakva rješenja, ali upozorava da problem postoji. Posrijedi je društvena neravnoteža. Razlog današnjeg bijesa dijelom je prevelika nejednakost u raspodjeli bogatstva, smatra Martel.

Mrzim bogataše

U jednom intervjuu Yann Martel kaže kako mrzi bogataše. No zahvaljujući romanu "Pijev život", za koji je dobio nagradu Man Booker, i sam je postao jedan od njih. Društveni sustav, kaže on, trebao bi koristiti siromašnima, pokušavati im pomoći da zarade. Ali nije baš tako. Društveni sustav, primjerice u Kanadi, pokušava vam - čim zaradite novac, pomoći da ga imate još više, tako što tvrtke plaćaju nižu poreznu stopu nego fizičke osobe. Martel se također, proglasio "tvrtkom kako bi plaćao manji porez".

- Ali zašto bih plaćao manji porez? Dakle, postoje razni načini da bogati postanu još bogatiji. Zato kažem da ne volim bogataše. Nepravedno su bogati. Bogataši bi trebali plaćati porez. I sam Warren Buffett kaže da bi najbogatiji trebali plaćati posebno visoke poreze. Pošteno je. I koliko novca čovjeku uopće treba? Koliko Lamborghinija? Koliko vila? Koliko aviona čovjeku treba? Zato ne volim bogataše. Ne samo da silno bogatstvo nije dobro za društvo nego ni za same bogataše, upozorava Martel.

Što više novca imaju, to ga bogataši više žele. Umjesto da budu poput nekoga, objašnjava Martel, tko se dobro najeo pa kaže: "Dosta mi je, ne želim više jesti", oni žele sve više i više. A to nije dobro za njih. Bogatstvo stvara zidove. Zato postoje bogataši koji su potpuno odvojeni od stvarnosti.

- Bezos i Elon Musk misle da su njihova stajališta posve razumna, ali nisu. Zbog silnog bogatstva posve su izgubili dodir sa stvarnim životom, kaže Martel.

Priče koje nas mijenjaju

Danas živimo u svijetu u kojem su priče koje čujemo u javnom prostoru vrlo često nacionalni mitovi, različiti politički narativi, interpretacije povijesti. A sve to na neki način podgrijava sukobe i bijes koju osjećamo u društvu. Kako razlikovati priče koje nas čine humanijima od priča koje bude čudovište u nama? To je vrlo teško, kaže, Martel. Naime, postoje dvije vrste priča, dodaje. Priče s malim 'p' koje služe zabavi i priče s velikim 'P' koje nas mijenjaju.

- To je zanimljivo kod Trojanskog rata, iznimnog rata rata za koji svi znaju... A ipak nema pouzdanih podataka. Nema dokaza o desetogodišnjem ratu ni o njegovim junacima. Agamemnon, Menela nisu poput povijesnih vladara. Nemamo dokaza da su postojali, ni da se vodio desetogodišnji rat, napominje Martel.

No taj je izmišljeni rat postao temeljni tekst Grka. Grčki narod postoji kao takav zahvaljujući Ilijadi i Odiseji, kaže Martel. Imamo stvaran narod sa stvarnom poviješću, čiji su temelji izmišljeni. Slično je i s kršćanstvo i Isusom iz Nazareta.

- Najraniji kršćanski spisi Pavlove su poslanice Rimljanima, Galaćanima i drugima. A zatim dolaze evanđelja. Autori nisu osobno poznavali Isusa. Dakle, o njemu znamo vrlo malo, a ipak je on utemeljitelj kršćanstva. Takve priče koje mijenjaju ljude, a nemaju čvrstu činjeničnu podlogu, vrlo su rijetke, ocjenjuje Martel.

Zanimljivo je da je nacionalizam također priča bez činjenica. Nema nekog posebnog razloga. Martel daje primjer raspada Jugoslavije, uspoređujući je s Kanadom.

- Kanadska je priča uspjela dijelom kao opreka SAD-u, dijelom zbog kolonijalne prošlosti s Engleskom. Uspjeli smo stvoriti priču koja je povezala inače vrlo različite ljude. Kanada je druga najveća zemlja u svijetu. Prostiremo se na golemom području. A ipak smo uspjeli ostati zajedno. S druge strane, Jugoslaviju je bila mnogo manja, sva ta vaša mala kraljevstva i različiti jezici. No niste uspjeli ispričati priču koja bi opstala. Kako to ispraviti? Vrlo teško, ističe gost Razgovora s razlogom.

Isto je s Donaldom Trumpom. Zašto je taj bijesni ćovjek toliko popularan u SAD-u? Upravo zato što ima priču s velikim „P”, kaže Martel, iako ona ne ovisi o činjenicama. Taj čovjek stalno laže, dodaje Martel, ali mu deseci milijuna Amerikanaca i dalje vjeruje jer im činjenice nisu važne.

- Trump laže, a njima to nije važno jer on pripovijeda veliku priču. Priču o osjećaju zakinutosti. Učinimo Ameriku opet velikom. Iza toga stoji uvjerenje da je Amerika nekoć bila velika, a danas više nije. Ta je priča duboko ukorijenjena, iako nema činjeničnu podlogu. Ne možete je pobiti činjenice. To je jednostavno osjećaj. Važna je i karizma čovjeka koji zna ispričati takvu priču. Teško se tomu suprotstaviti, ali jedini je način ponuditi drugu priču. Provjeravanje Trumpovih tvrdnji neće riješiti problem. Treba razumjeti zašto je Amerikancima ta priča bliska. Riječ je o osjećaju zakinutosti i strahu da im svijet izmiče pod nogama, da ga više ne razumiju, smatra Martel.

Život nakon Bookera

Yann Martel osvrnuo se i na nagradu Booker koju je dobio za roman "Pijev život" i koliko je ona utjecala na njegov život. 

- Booker mi je prije svega potvrdio vrijednost moga rada. Ta luckasta priča o životinjama i religiji... Tko će to čitati? Pa, mnogi. Booker je potvrdio vrijednost te knjige i povezao me s čitateljima. Mnogi su za nju čuli zahvaljujući nagradi, kaže Martel.

Roman "Pijev život" zaživio je i u Oscarom nagrađenom filmu. Vrlo je teško književno zahtjevan roman prilagoditi filmu, smatra Martel, jer roman počiva na rečenicama. Na nizu riječi sa zarezima, zavisnim rečenicama i svim nijansama jezika. Pisani jezik izvanredan je u razjašnjavanju, u otkrivanju misli i emocija.

- Problem je što su misli nevidljive. Ne možete snimiti misao. A glumac licem može izraziti ipak ograničen raspon osjećaja. Riječima ih možete istraživati do mile volje. Zato je najveća snaga riječi ujedno slabost filma. Da biste pretočili sve te riječi u film, morate biti neobično vješti. A mislim da scenarij filma "Pijev život" nije bio osobito dobar. Vizualno je film bio sjajan, ali to je Hollywood, mišljenja je Martel.

Martel smatra da film nije uspio prenijeti emocionalnu snagu, razumijevanje zašto Pi radi to što radi i tko je on upravo, zato što je jezik knjiga drukčiji od filmskog jezika.

- Nije dovoljno prilagoditi roman. Treba ga iznova prevesti. Ja bih tu priču ispričao posve drukčije, uz nove elemente kojih u knjizi uopće nema, kako bih je izrazio pravim filmskim jezikom. Nije im to baš pošlo za rukom, zaključio je Yann Martel.