Francuski pogled na Mediteran

Mediteransko more je u ovom vikendu doživjelo dva velika i tragična brodoloma koji će ostaviti posljedice na Europsku Uniju i njene susjedne zemlje, posebice na jugu.

Mediteransko more je u ovom vikendu (18.4.2015-20.04.2015) doživjelo dva velika i tragična brodoloma koji će ostaviti posljedice na Europsku Uniju i njene susjedne zemlje, posebice na jugu. Subotnja havarija, u kojoj se utopilo oko 700 imigranata, ostavila je velik utisak u zemljama Unije, moglo bi se reći, najveći otkako se dogodio brodolom kod Lampeduse koji je potaknuo produkciju filma Hotel Europa. Točka na „i“ mediteranskih tragedija se zbila u jutarnje sate ponedjeljka (20.04.2015), kada se dogodio drugi brodolom u manje od 48h nakon prvog, u kojem je život izgubilo najmanje dvadesetak osoba. Tragedija nesretnih 700 ljudi je pokrenula polemiku unutar Europske Unije – može li se i kako spriječiti buduće tragedije?  Luxembourg je ugostio u poslijepodnevnim satima nesretnog ponedjeljka ministre vanjskih poslova na inicijativu Mattea Renzija. Čini se kako Italija stoji osamljena u poteškoćama protiv valova imigranata sa juga uz malenu pomoć Malte, no zapravo, i jedna velika Francuska je itekako zainteresirana zbivanjima na Mediteranu.

Početak mjeseca travnja ove godine je statistički obilježio najveći broj imigranata od Drugog svjetskog rata. Procjenjuje se da je oko 13 000 imigranata uspjelo doći do Europe. Mediteransko more će i nadalje biti najfrekventnije područje za transport između europskog kontinenta i Afrike. Dok imigranti tek otkrivaju otok Lezbos i alternativne puteve kroz Tursku, Cipar i Grcku, Mediteran i dalje ostaje glavno žarišno područje i geopolitička preokupacija mediteranskih zemalja. Francuska zainteresiranost za Mediteran je bila prisutna od gubitka Indokine, svoje posljednje kolonije u pravom smislu riječi. Francuski institut za geografiju je u periodu od 1989. do 2001. bio previše franko-centričan. U to doba je, kao rezultat Maastrichtskog ugovora, Ugovora o Uniji i slobodnog protoka kapitala, ljudi i dobara, nastao termin Plava Banana koji je označio da se glavna trgovinsko-politička migracija odvija od Londona preko rührskog bazena pa sve do trokuta Milano-Torino-Genova, zaobilazeći Pariz.

Kao reakciju na takav vid znanosti, geografski je institut iz Pariza začeo tezu o Atlantskom luku te o Zlatnom bazenu (Mediteransko more i subsaharska Afrika). U takvoj je znanstvenoj indoktrinaciji sudjelovao i trenutno najpoznatiji geograf svijeta, gospodin Jacques Levy koji se trenutno bavi geografskom konstrukcijom nacija. Dakle, intenzivan interes Francuske za područje Mediterana postoji već gotovo 27 godina. Obje su se pariške konstrukcije bazirale na fokusu razmjene između europskih mediteranskih zemalja sa zemljama Magreba. S jedne strane, to je bila indoktrinacija vlastitih udžbenika koji su se ideološki suprotstavljali geografiji Velike Britanije i Njemačke, a s druge strane, uočili su važnost mediteranskog bazena. Niti jedna geografska predodžba vise nije u službi znanosti unazad deset godina, ali zato, političke se veze produbljuju na točno tim mjestima koje su geografske konstrukcije predvidjele.

Znanost više nije mogla trpjeti političke, indoktrinacijske pritiske te se pritisak morao orijentirati na politiku. Početkom 2000-ih, europska diplomacija je bila u punom jeku, a lokomotiva je bio, ponovno Francusko-Njemački par koji je tada imao dva ministra vanjskih poslova koji su bili euro-fili – Villepin i Joschka Fischer. Schröeder je imao pro-europski kabinet iz čijih se redova, Ministar vanjskih poslova Joschka Fischer, profilirao kao veliki pobornik Europske Unije i približavanja Francuskoj i ugovoru iz 1963. Schröeder je imao vrlo pametnu vanjsku politiku i dobrim ugovorom je osigurao Njemačkoj plin iz Ukrajine, a Joschka Fischer je bio vrlo aktivan u toj zemlji za vrijeme trajanja Narančaste Revolucije. Bilo je evidentno da se Njemačka diplomacija približava Rusiji i Ukrajini na polju energetske politike te je druga lokomotiva Europske Unije, Francuska, trebala osmisliti svoj strateški plan koji bi kontrirao Njemačkom približavanju prema istoku. Chiracova diplomacija se fokusirala na jug, mediteranske zemlje i Magreb kao protuteža.

Italija je krajem devedesetih počela osjećati teret svog geografskog položaja – sve učestaliji problemi sa brodolomima, a isto tako, u to vrijeme je Italija bila tranzicijska zemlja, kroz nju su prema sjeveru, prolazile horde imigranata dok nije postala ujedno i tranzicijska i zemlja udomiteljica. Italija je u to vrijeme imala aduta u rukavu – Romano Prodi – Talijana kao predsjednika Europske Komisije koji je lansirao Europsku politiku susjedstva. Prodi je pripremio teren da Mediteransko more postane posebno mjesto razgraničenja između Unije i južnih susjeda. Europska politika susjedstva je službeno pokrenuta 2004. godine, a posebnu zainteresiranost je imala Francuska. Sarkozy je 2008. godine finalizirao glavni cilj francuske diplomacije – fokusiranost na Mediteran. Ono sto se prije zvalo Barcelonskim procesom, to se danas zove „Euro-Mediteransko partnerstvo (EUROMED) koje svoje sjedište ima u Barceloni, a predsjednici su najčešće iz zemlje Magreba. Sarkozy je orijentirao Francusku prema jugu i motrenju Mediterana. Nesreća Italije je u tome što se ona geografski proteže prema jugu, a sreća Francuske je u tome sto ju dijeli priličan broj nautičkih milja od Afrike. Barcelonski proces je otvorio vrata i predsjedniku rata, François Hollandeu da intervenira u Mali. Mali je imao multi-dimenzionalne značajke: a) borba protiv terorizma koji bi se prelio van granica Malija da nije spriječen, b) smirivanje cijele regije i susjednih zemalja te nadzor migracija prema sjeveru te c) osigurati i kontrolirati pristup uranu.

Misliti da je Italija usamljena u nesrećama na Mediteranu je pogrešno, cijeli Mediteran, a napose Maroko-Libija-Tunis, su bod budnim okom Francuske koja za sada nadgleda i čuva vlastite granice. Italija je za sada jedina koja uz Maltu pruža sredstva potpore za unesrećene na Mediteranu te svakako treba odati počast tamošnjim obalnim stražama. Francuska, Njemačka, Italija, uz malu pomoć Slovačke, pokreću pitanje – sto učiniti s Mediteranom? Za sada, svaka zemlja ima vlastitu politiku, a da li će se i aktivno uključiti, preostaje vidjeti u budućnosti.    

*iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a