Hrvatska je odlučila biti sama sa sobom u požarima

Prošli tjedan nam je ostavio 3500 izgorenih hektara na poluotoku Pelješcu, izgorenu zemlju na Korčuli te požar između Baderne i Pazina. Hrvatska je taj nesretan tjedan zaključila s dvoje uhićenih, gorkim okusom u ustima te ponosom na vatrogasce koji su pružali i zadnje atome svoje snage kako bi se izborili s požarima. Javnost se pita – gdje je u toj cijeloj priči međunarodna pomoć?

Formiranje javnog mijenja

Iz godine u godinu, potvrđuje ste tko su suvremeni hrvatski nacionalni heroji prema kojima osjećamo zahvalnost – vatrogasci, ljudi koji mogu svojom hrabrošću i djelovanjem proizvesti konsenzus hrvatskog naroda. U jeku požara koji su zaista harali Lijepom našom, koji su joj okrznuli ljepotu, Vlada je bila obasuta upitima javnosti, gdje su kanaderi? Stvorio se dojam da kako to oni dopuštaju da Lijepa naša gori? Gdje su ljudi, vatrogasci, šmrkovi? Treba li nama međunarodna pomoć? – bila su neka od pitanja na društvenim mrežama.

Neki dan je na Facebook stranici Bloger Krule – obrana i zaštita od gluposti objavljen komentar kako nama nitko nije htio priskočiti u pomoć, samo Rusija. Ono što je izazvalo tekst koji sad čitate jest misao da se stvorilo javno mišljenje na potpuno netočnim informacijama.

U skladu s tim, opravdano je reći kako je u ovom trenu opći dojam svih onih koji su u posljednja dva dana čitali taj tekst da je Hrvatska ostavljena na cjedilu. Oni su uspjeli stvoriti dojam da je EU bila nama dužna pomoći i da nitko, ali baš nitko od 27 zemalja ne šalje vatrogasce, avione, helikoptere. Navodi se i naše plemenito dobročinstvo kada smo mi, maleni Hrvati slali svoje kanadere u Grčku i Portugal, a kadli nama, nitko ništa. Na kraju, općeprihvaćeno mišljenje završava s mišlju, citiram od svih vas 27…ko nama nudi pomoć? – Rusija!...alooooo Rusija!!! Jel to vama draga EU normalno!?!?...

Pomoć prvo treba zatražiti

Dakle, vrijeme je da počnem(o) secirati ovo ustaljeno mišljenje. Da li je zaista Europska Unija trebala poslati pomoć sama od sebe ili ju je Hrvatska trebala zatražiti, prije svega? Zajednica za ugljen i čelik, Europska ekonomska zajednica i Europska Unija su oduvijek imale problema sa svojim strateškim djelovanjem na europskom kontinentu u vidu pružanja vojne ili humanitarne pomoći. Robert Schuman je kreirao svojom deklaracijom 9 svibnja 1940. ono što mi danas poznajemo kao Europska Komisija i Europski Parlament koji su se unaprjeđivali svakim novim ugovorom. Prelazak u EEZ Rimskim ugovorom i tješnjim vezama medu državama isto ne rješava problem – kako pomoći jedni drugima u situacijama kao što su humanitarne krize. Delors osamdesetih piše Bijelu knjigu za Fontainebleu koji je priprema za Maastricht, ali bez uspjeha. Druga mu izlazi tokom Domovinskog rata kako bi se riješila kriza na području bivše Jugoslavije no isto bez odjeka. Nakon toga su bili sastanci u Amsterdamu i Helsinkiju, no zapravo, ništa se ne događa do 2010. dok na snagu ne stupi Lisabonski ugovor. Lisabonski ugovor u sebi uključuje klauzulu solidarnosti koja je unutar zajedničke vanjske politike koja je kišobran za sve vojne i humanitarne dijapozitive. Dakle, povijest Unije nas uči jednoj stvari, a to je da Zajednica za ugljen i čelik, EEZ i prvih 20 godina Europske Unije nikada nisu djelovale kao karitativna udruga koja nudi pomoć sama od sebe. Poslali smo svoje kanadere u Grčku i Portugal zato štosu se obje zemlje pozvale na Lisabonski ugovor i zemlje članice su obvezne pomoći, ne radi se o samilosti jednih naspram drugih.

Ako se već stvorio stav da nama zapravo trebaju nuditi pomoć i kako je to čudno sto se nitko ne nudi, onda bi bilo puno logičnije očekivati pomoć susjednih zemalja koje su blizu i s kojima imamo granice, bile ili ne bile u Uniji, kao sto je to bio nesretan slučaj Antonije Bilić kada je slovenska vojska poslala specijalni gumenjak i tehnologiju za ispumpavanje jezera. Ali, Hrvatska trenutno nije u dobrim odnosima ni s jednom susjednom zemljom, dapače, možda su gori nego što su bili prije nekoliko godina.

Da su se slušale izjave naših političara, onda možda ni ne bi došlo do takvog komentara i iščuđavanja zašto niti jedna od 27 zemalja ne šalje svoju pomoć. Odgovor je i više nego jasan, Hrvatska pomoć nije zatražila od nikoga, zato je nije ni bilo. Da smo je zatražili, zemlje članice Europske Unije i NATO-a bi se bile dužne odazvati jer obje organizacije posjeduju odredbe za takve slučajeve.

Hrvatska u geopolitičkoj igri

Prijeđimo na drugi argument, onaj o Rusiji, koji je vrlo zanimljiv iz današnje perspektive. Završna rečenica …od svih vas 27 ko nama nudi pomoć… je diskurs iz devedesetih. Tokom nacionalnog pokreta, Tuđman je imao retoriku povratka tamo gdje i pripadamo, a to je Zapadna Europa. Činilo se kao da je ona nama bila otuđena tokom Jugoslavije i potpuno je prirodno da se vratimo ondje gdje mi i pripadamo, a to je Zapad. Ovo gnušanje da nama Rusi nude pomoć, a ne Europa je nekako na tom tragu. U tom komentaru se to čini poput skandala, kako to da sada ovi s istoka žele nama pomoći, a gdje su ti Europljani koji se tom rečenicom shvaćaju kao prirodni saveznici.

Ruska diplomacija itekako dobro zna što radi. Putin je prije nekoliko mjeseci bio u Beogradu, a zatim, evo Medvedeva u Ljubljani usred afere s Piranom. Hrvatska vanjska politika je trenutno konfuzna i Zrinjevac traži saveznike u ruskim „neprijateljima“, a to su Baltičke zemlje i Poljska. Kako navodi Dejan Jović, to bi bio NATO potez od Baltika do Jadrana, a time bi se ostvarila teza Winstona Churchilla da je štit Europe od današnjeg Gdanjska do Jadrana. To bi stvorilo jednu vrstu nove zavjese koja bi bila usmjerena protiv Rusije. Naravno, ruska diplomacije nije slijepa i vidi što se odvija te ponuda pomoći ne bi trebala nikoga čuditi jer bi to bio jedan perfidan potez njihove vanjske politike. Zato je strah od Rusa veći od straha požara.

Nismo zatražili pomoć od saveznika niti smo je prihvatili od Rusa, odlučili smo ostati sami sa svojim sredstvima pa šta bude. Kao da smo preponosni ako zatražimo pomoć od drugih, kao da se ne želimo prikazati poput slabića. Puno veće i bogatije zemlje od Hrvatske su zatražile pomoć u gašenju požara. Iduće godine će se odlučivati o našim borbenim avionima, donosi se odluka o novoj eskadrili, tako je najavio general Lovrić. Sada je pravi tren da odlučimo – trebaju li nama novi borbeni avioni ili nam je potrebna još jedna eskadrila kanadera?