Pariz za zelenu energiju

Osim što je previše skup, Pariz ima još jednu veliku manu, a to je njegova onečišćenost. Ni političke elite više ne znaju kako i koju politiku provesti da bi se smanjila polucija u zraku.

Pariz je predivan grad, kao da hodate po jednom velikom muzeju u kojem svaka zgrada ima svoju povijest i značenje, a svaka simbolika nije slučajna nego namjerno postavljena. Osim što je previše skup, grad ima još jednu veliku manu, a to je njegova onečišćenost. Ni političke elite više ne znaju kako i koju politiku provesti da bi se smanjila polucija u zraku.

Kao što je naznačeno u uvodu, Pariz je šarmantan grad, pogotovo ako ste zaljubljeni u njega, onda se svaki put divite jednom te istom spomeniku pored kojeg prolazite jer vas ljepota jednostavno ostavi bez riječi. No, kako sačuvati taj grad i spomenik ljepote, urbani muzej? Rashodi na život u njemu su enormni i to već graniči sa fiktivnim cijenama, ali velik dio toga se ulaže u njegovo očuvanje. Na primjer, separacijom crkve i države 1905., crkveni posjedi postaju državni – država ne plaća porez crkvi, ali se zato brine o svojim imanjima koji su crkvi iznajmljeni. To su već deklarirani spomenici kulture i od posebnog značaja za francuski narod. Po završetku vladavine Trente Glorieuses od kojih je Pompidou bio zadnji predstavnik, Pariz je doživio veliku urbanizaciju i industrijalizaciju. Danas, potrebno je ulagati u očuvanje okoliša i kvalitetu zraka koja je kronični problem za ovu aglomeraciju.

Pariz je sam po sebi, zapravo, prilično malen svojom površinom naspram onoga što on zapravo sve nudi. Administrativno, Pariz čine 20 takozvanih arrondisement, a sve što je izvan, ne smatra se gradom Parizom nego njegovim predgrađima koja imaju svoju gradsku upravu. Sam grad Pariz broji oko 2,4 milijuna stanovnika, no ako se to spoji sa konurbacijom, dobijete drugu najveću u Europi nakon Londona i njegove okolice.

Satelitske snimke snimane danju odaju dojam da je regija Île de France jedna urbana džungla gdje se mogu vidjeti bijele točkice označavajući infrastrukturu, a noću, vidi se roj žutih svjetala koje su gusto zbijene jedne do drugih. Obje snimke prikazuju istu stvar, a to je da Parizu kronično nedostaje zelenih površina i kisika. Ekološka zagađenost zraka postaje jedan od najvećih političkih problema za parišku gradonačelnicu Anne Hidalgo, a to će naslijediti netko i u slijedećem mandatu, a vjerojatno i u mandatu nakon toga, za desetak godina. Sam grad Pariz ima nekoliko parkova koji su dekorirani do ultimativne umjetnosti hortikulture, ali to nije dostatno za dobivanje tako potrebnog kisika i sviježeg zraka. Pariz je koncentrično građen i sve su zgrade naslonjene jedne na drugu i jednostavno nema mjesta za zelene površine. S druge strane, pregrada su iznimno industrijalizirana i svako ima neku svoju specijalizaciju. Ukoliko se popnete na vidikovac, Pariz je u daljini konturiran sa visokim ispušnim tornjevima i dimnjacima iz kojih stalno suklja dim.

Problem Pariza je što se radi o malom površinskom području s velikom koncentracijom industrije te polucija dolazi također i iz predgrađa. S druge strane, sam Pariz se ne stigne očistiti sam po sebi jer je stalan protok automobila koji zagušuju zrak. Prije skoro dva mjeseca, u Parizu je izmjerena rekordna onečišćenost od kada postoji mjerenje te je iznosila 165 grama polucije na jedan metar kubni.

Mnogi turisti ili oni koji se doseljuju ovdje se znaju razboliti zbog loše kvalitete zraka i drugačije klime i izrazite vlage. Zato što je koncentrično građen i zbog toga što nema fizičkog mjesta za zelenu površinu, u Parizu se razvio novi tip arhitekture – zelena arhitektura. Umjesto vodoravne zelene površine, gradi se vertikalna zelena površina na pročeljima zgrada. Unazad 15 godina, tehnologija dopušta takav tip gradnje i potiču se takvi arhitekti. Pročelje zgrade postaje zelena oaza usred grada te se time pokušava nadomjestiti proizvodnja kisika. S druge strane, te zgrade su energetski učinkovite jer po ljeti zadržavaju hladniju klimu na fasadi, a po zimi zadržavaju toplinu. To je odlično rješenje za ovaj veliki problem, jedino što je takva gradnja skupa.

Političke elite su uvele drugačije mjere kako bi nastojale potaknuti zelenu energiju. Ovdje su iznimno razvijeni bicikli za najam. Parkirne stanice su doslovno svugdje i korištenje bicikla je jako praktično i iznimno povoljno. Da promet nije toliko kaotičan, vjerojatno bi se i veći broj ljudi usudio voziti bicikl po pariškim cestama. Druga inicijativa je jednostavni najam električnog automobila. Nije potrebno ići u rent-a-car nego se putem interneta uplati 350 EUR-a godišnja pretplata i 365 dana u godini možete koristiti električni automobil u gradu.

Postoje električne stanice u gradu, baš kao i za bicikl te se automobil veličine Smarta može ostaviti na nebrojeno puno lokacija u gradu. Kako bi se potaknula električna energija, Gradska vijećnica je uvela restriktivne mjere vožnje za sam centar Pariza gdje se ne smije voziti brže od 30km/h, a to su 1.-4. arrondisement. Na dane kada je izmjerena polucija u zraku, onda se po Parizu može voziti samo na parne i neparne tablice, ovisno kako policija odredi tko može voziti koji dan, a javni prijevoz postaje besplatan za sve.

Naposljetku, davanja za kupnju električnih automobila su prilično velika, u prosjeku, prema podacima ministarstva ekologije i okoliša, daje se oko 10.000 EUR-a na kupnju električnog vozila, a automobilski proizvođači daju veliku paletu usluga, kao na primjer dolazak u kuću i instalaciju električnog napajanja za automobil s mogućnošću druge utičnice i na drugoj adresi, veliki garancijski rok, ali za uzvrat, država prati taj trend dajući mogućnosti besplatnog parkinga za električna vozila i velik broj električnih stanica za besplatno napajanje tokom mirovanja.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a