Republika slavi ulazak u Panthéon

Utorak i srijeda (26. i 27. svibnja) bit će dani kada Francuska Republika postiže svoj nacionalni konsenzus i učvršćuje svoje republikanske temelje, ali ovaj puta i svoj antifašistički narativ tako što vječni dom postaje magični Panthéon za četiri osobe iz Pokreta otpora, a prvi put će u njega ući i dvije žene.

Panthéon zauzima posebno mjesto u Francuskoj povijesti i Petoj Republici jer je ta mitska građevina postala mauzolej za sve osobe koje su svojim postojanjem upriličile sve ono za što se Francuska bori još od 1789. Proces postanka panteonista nije procedura koja se koristi olako, od 1964., samo je 9 osoba ušlo u Panthéon u kojem još uvijek nema niti jedne žene, sve do srijede. Unutra su većinom prosvjetitelji, pisci i oni koji su dali obol umjetnosti, no postoji jedna politička ličnost, a to je Jean Jaurès koji je za vrijeme 3. Republike bio iznimni socijalist, koji se nakon afere Dreyfus zauzimao za égalité, fraternité, liberté. Desnica ga je percipirala kao ekstremnog komunista i pripadnika Grand Orienta – posebne lože francuskih masona. Prema riječima Patricka Garcie, povjesničara, komemoracija, to je korištenje prošlosti da bismo pričali o sadašnjosti. To je uporaba narativa nacije, a „panteonisti“ su figure nacionalnog konsenzusa i progresa. Predsjednik je taj koji bira one koji mogu ući u Panthéon te zapravo sam proces panteonizacije govori više o onome koji bira nego tko je biran. 1964. je ušao Jean Moulin, velika figura Pokreta otpora koji je 1942. bio poslan u Francusku da osnuje vijeće koje bi okupilo sve članove pokreta te najposlije, 1944. su formirali provizornu vladu s De Gaulleom na čelu. Njega je De Gaulle panteonizirao kao simbol Pokreta otpora, slobodne Francuske i osobnosti koja je predstavljala i samog De Gaullea.

Ovaj put u Panthéon ulaze dva muškarca i prvi put dvije žene, a svi su redom pripadnici Pokreta otpora koji se pridružuju jedinom predstavniku tog vremena, a to je Jean Moulin. Radi se o Germaine Tillon, Geneviève de Gaulle-Anthonioz (nećakinja Dde Gaullea), Pierre Brossolette te Jean Zay. Od 1964. je samo 9 osoba ušlo u Panthéon, a Georges Pompidou i Valery Giscard d'Estaing su propustili svoje mandate za imenovanje nekoga. Valery Giscard je naumio ulazak René Cassina, oca Deklaracije o pravima čovjeka, no prepustio je komemoraciju Mitterrandu koji je bio vrlo aktivan. Mitterrand je, s jednom crvenom ružom u ruci, jako intenzivno pohodio velike mise u Panthéonu gdje je imao priliku obratiti se narodu te je za vrijeme njegova mandata Panthéon postao mjesto socijalista, dok je desnica tada voljela obilježavati vojne komemoracija na Place des Invalides, gdje je Napoléonova grobnica.

Također, Panthéon je jedan od najvažnijih događaja bilo čijeg mandata jer govor ispred hrama ima možda cak i veće značenje nego predsjedničko obraćanje o stanju nacije. François Mitterrand je imao vrlo poetske govore za vrijeme ulaska Marie i Pierre Curie 1995. Henri Guiano, pisac govora Nicolasa Sarkozyja, u vrijeme ulaska Alberta Camusa, napravio je katastrofu jer nitko nije razumio predsjednikovu poruku naciji, a obitelj Camusa je napravila javni protest. Treba pričekati srijedu i vidjeti koju poruku će odaslati François Hollande, no sigurno je kako je odabrao ključne momente.

Prvo, približava mu se 2017. i predsjednički izbori, a 79% birača prema posljednjem istraživanju ne želi da se on ponovno kandidira. Nadalje, nakon terorističkih napada, ruptura u francuskom društvu (o kojoj sam često pisao na blogu) je velika te treba ublažiti stanje homofobije i antisemitizma jer se Židovi iseljavaju bez prestanka. Stoga, možda je vrlo simboličan ulazak četiri figure Pokreta otpora? Portreti:

Geneviève de Gaulle-Anthonioz je rođakinja De Gaullea te kći jednog od francuskih diplomata. U počecima rata, vrlo rano se angažirala u civilnom otporu, a zatim pokušava okupiti sve veći broj ljudi slobodne Francuske. Gestapo ju je uspio uhititi i poslao ju je u logor Ravensbrück gdje je služila kao dobra valuta za razmjenu važnih njemačkih zarobljenika. Zbog svoje važnosti i veze sa De Gaulleom, nije bila ubijena, nego razmijenjena te je nakon rata vrlo aktivna u borbi protiv bilo kakve ekskluzije u društvu, potpomažući diskriminirane i siromašne. Za Hollandea, ona predstavlja bratstvo u otporu, bratstvo u deportaciji i bratstvo za jednakost svih ljudi. Preminula je 2002. godine.

Germaine Tillion je etnologinja te je pionir berberskih studija u Francuskoj. Tijekom rata se pridružila mreži otpora koja se zvala Muzej ljudi. Također je bila uhvaćena i deportirana u Ravensbrück, ali nije bila ubijena. Tijekom deportacije je napisala jednu operu, kako bi se smijehom oduprla strahotama te se bavila ekonomijom koncentracijskih logora. Nakon rata se bavi ratom u Alžiru te angažira protiv koncentracijskih režima. Za Hollandea, ona je jednakost, jednakost između muškaraca i žena, između kultura i naroda. Preminula je 2008.

Pierre Brossolette je bio političar i novinar koji je već 1934. upozorio na Hitlerovu opasnost. Prvo se borio kao vojnik, zatim se pridružio Muzeju ljudi te postaje veliki govornik za BBC uz De Gaullea. Bio je uhićen i mučen te je poznat po tome da nije progovorio sa svojim mučiteljima sve do svoje smrti. Hollande ga je najavio kao simbol slobode, naglasio je njegovu slobodu govoru kao novinara, slobodu mišljenja i slobodu djelovanja. Umro je 1944.

Jean Zay je vrlo rano počeo sa svojim djelovanjem, početkom 20. st. radi u Ministarstvu za obrazovanje kao član Front Populaire. 1936. lansira festival u Cannesu i osniva Ecole Nationale d'Administration, školu koju su gotovo svi francuski predsjednici završili. 1940. napušta fotelju i odlazi u borbu. Iste godine je uhićen te u zatvoru stvara projekte za Francusku nakon rata. 1944. ga je ubila Milicija strijeljanjem. Za Hollandea, on predstavlja Republiku u svakom svom elementu djelovanja – zato jer je dao nacrte za 4. i 5. Republiku, za Francusku nakon rata, jer se borio za edukaciju i kulturu. U zoru prije smaknuća, oglasio se sa Vive la France!

*iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a