Komentar: Sigurnost je neprocjenjiva

Kada će se u novogodišnjem programu sumirati značajni događaji za Hrvatsku koji su se zbili tokom ove godine, tragedija Tomislava Salopeka će biti jedna od njih. Taj tragičan i sumoran čin ne ujedinjuje javnost samo u Hrvatskoj, već na svjetskoj razini. Ovakav razvoj situacije može nas, Hrvate, poučiti nečemu – osjećaj osobne sigurnosti je (bio) neprocjenjiv.

U Anglo-saksonskoj kulturi jedna knjiga je postala literarni klasik, a to je 'Srce tame' autora Josepha Konrada (The Heart of Darkness). U školama te kulture knjiga se čita kao lektira, dakle, obvezna je svim školarcima. Knjiga je i ekranizirana u jedan od najvećih filmova svih vremena – Apokalipsa danas, redatelja Francisa Forda Coppole. Konrad nas u knjizi uči što se dogodi kada europska civilizacija krene u doticaj s drugom, inferiorno shvaćenom civilizacijom. Prema Konradu, tada se rasplamsa sva tama ljudskog srca i duše. Čovjek se pretvara u bestijalno stvorenje koje se ravna po zakonu prirode.

Huntington, jedan od najvećih modernih političkih filozofa, uoči pada Berlinskog zida izdaje svoje najznačajnije djelo Sukob civilizacija. Samuel Hungtington indirektno odgovara Konradu i njegovom Srcu tame – zašto Europljane nikad nije bilo briga za sve patnje prouzrokovane kolonizacijom, zašto se čovjek pretvori u zvijer koje ima tamno srce? U svojoj knjizi, Huntington je svijet podijelio na 9 „glavnih“ civilizacija koje se međusobno dodiruju, a kojima je razlikovna karakteristika njihova religija. Nakon pada crvenih i crnih (plavih), nakon raspada Željezne zavjese, Hungtington predviđa sukob između civilizacija zbog kulturnih i religijskih razlika, a ne zbog političke ideologije.

Trenutno traje diskusija je li imao pravo u svom predviđanju, ali nas zanima odgovor na Konradovu knjigu. Hungtington odgovara: nikad se ne možemo poistovjetiti sa zločinima negdje daleko, jer ne pripadaju našoj civilizaciji zbog toga što je naše shvaćanje i poimanje svijeta samo unutar civilizacije kojoj pripadamo.

To je njegov odgovor na pitanje zašto javnost ne reagira, ne suosjeća jednako na napade u Parizu, Burundiju, Egiptu, Indoneziji, New Yorku...? Na društvenoj mreži Twitter, bivša predsjednica Vlade Jadranka Kosor napisala je - tek kada zlo dođe tako blizu, shvatiš svu silinu njegove odvratnosti. Tu je u potpunosti u pravu, jer kolektivno možemo osjetiti kako je to kada je osobna sigurnost ugrožena. Do sada smo mi u Hrvatskoj osjećaj sigurnosti uzimali zdravo za gotovo jer se Hrvatska u našim očima percipirala malom, zakukuljenom, geografski nevidljivom zemljom. Prvi put nakon Osmanlija, Hrvatska može osjetiti dodir druge civilizacije na vlastitoj koži. Sada, kad se to dogodilo, shvaćanje sigurnosti se više neće uzimati zdravo za gotovo, to će se promijeniti. Sigurnost u malenoj Hrvatskoj više neće biti shvaćena po defaultu.

Na današnjoj konferenciji za medije, ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić je imala hrabar i suvisao nastup izjavivši kako se Hrvatska neće skrivati ispod stola računajući da će drugi biti ubijeni, ali isto tako, da apsolutne sigurnosti nema. Tokom jučerašnjeg dana, trebalo bi obratiti pažnju na poruku vrpoljskog svećenika koji je izjavio da se treba suzdržati od bilo kojeg antagonizma između muslimana i katolika. Svaki izgred, svaki eksces bi dugoročno još više potpalio vatru i bio dokaz europske mržnje spram Islama. To bi bilo dostatno opravdanje za neki ponovni poziv u sveopći rat. Ne postoji pogodnije tlo od toga da se nasilje prelije u Europu.

Bilo slučajno ili ne, Hrvatska više nije nevidljiva zemlja, a tome su uvelike pridonijeli mediji. Sada cijeli svijet zna za Hrvatsku, uključujući i teroriste koji nikad prije nisu čuli za nju. Olako smo shvaćali svoj osobni integritet, što bi zapravo trebao biti normalan osjećaj jer podrazumijevamo da živimo u slobodnom svijetu, ali ga nismo dovoljno ni cijenili. Teror je drugačije razmišljati. Zamislite Francusku, zna se da će se dogoditi ružne stvari, ali ne gdje i kada. Političke elite su prihvatile takvo stanje i nije lako slušati poruke o oprezu u medijima ili gledati antiterorističke jedinice na ulicama. Osjećaj vlastite sigurnosti se gubi, a postaje najvrijednije što čovjek posjeduje. Velika sreća postaje živjeti u sigurnom kvartu.

Nemojmo zaboraviti vrednovati stvari koje shvaćamo banalno, a zapravo su esencijalne: osobna sigurnost i tolerancija spram drugih. Osvijestimo besmislenost sukoba koji neke mogu shvatiti kao vjerski, a neki kao civilizacijski.