10:34 / 24.03.2021.

Autor: Dobro jutro, Hrvatska/HRT

Što čitati? – o jabuci i ostalim lažima

Što čitati? – o jabuci i ostalim lažima

Što čitati? – o jabuci i ostalim lažima

Foto: Dobro jutro, Hrvatska / HRT

U ovotjednoj književnoj preporuci urednica HRT-ovih radijskih i televizijskih emisija o književnosti Karolina Lisak Vidović predstavila je knjige „Što je jabuka?“ Amosa Oza i Šire Hadad te „Dobro sam i ostale laži“ Jadranke Pintarić.

Pogledajte gostovanje Karoline Lisak Vidović u emisiji Dobro jutro, Hrvatska:

Amos Oz i Šira Hadad: "Što čini jabuku? Šest razgovora o pisanju, ljubavi, osjećaju krivnje i ostalim užicima", 

Fraktura, s hebrejskog prevela Andrea Weiss Sadeh


Amos Oz jedan je od najpoznatijih svjetskih i izraelskih pisaca, umro je koncem 2018. godine i uz njegov najpoznatiji antologijski autobiografski roman "Priča o ljubavi i tmini" kod nas je prevedeno i tiskano je 13 njegovih knjiga.


Rođen kao Amos Klausner 1939. u Jeruzalemu, a umro je u Tel Avivu. Jedan je od utemeljitelja izraelskog mirovnog pokreta “Peace now" i nepokolebljivi zagovornik mirnog rješenja židovsko-arapskog sukoba. Dobitnik je niza prestižnih nagrada. Amos Oz bio je u Zagrebu 2011. godine.


Čitatelje diljem svijeta potpuno je razoružao “Pričom o ljubavi i tmini”, a koliko je taj njegov roman cijenjen u svijetu odlično dočaravaju riječi kritičara talijanske La Republike koji navodi: „Ako vam je ostalo samo dva dana života, morate učiniti još samo jedno da umrete bez žaljenja pročitati tu knjigu.“


- Kad mi je bilo 14 godina, odlučio sam otići od kuće i živjeti u kibucu. Nadao sam se da ću se pretvoriti u preplanula vozača traktora, snažna socijalističkog pionira koji ne komplicira u životu i da ću jednom za svagda biti oslobođen od knjižnica i učenosti i bilješki uz tekst, napisao je to Amos Oz, no srećom ta mu se želja nije ispunila, nije postao vozač traktora, nego pisac, umjetnik.

Amos Oz i Šira Hadad: "Što čini jabuku?"

Amos Oz i Šira Hadad: "Što čini jabuku?"

Foto: Dobro jutro, Hrvatska / HRT

Ozova poruka svijetu


Knjiga "Što čini jabuku?" sastoji se od razgovora, koje je Amos Oz vodio sa Širom Hadad, njegovom izraelskom urednicom i dugogodišnjom prijateljicom, a nastali su prije više od desetak godina, točnije 2008. Ti su intervjui pomno izabrani jer je u njima obuhvaćena osnova njegova životnog puta i svjetonazora i kroz njih je ostavio poruku svijetu.


David Grossman, važan izraelski autor i desetljećima blizak prijatelj Oza za “Što čini jabuku?” kaže da je to knjiga koja "otkriva Amosa Oza onakvoga kakvoga smo ga poznavali mi, njegovi prijatelji: otvorenog i s nevjerojatnim smislom za humor i ironiju.”


Knjiga i razgovori u njoj su duboko emotivni, osjeća se toplina i spontanost ali i njegov posebno karakterističan humor i ironija čime su prožeta Ozova razmišljanja. Jedan je to od mogućih portreta Amosa Oza, ali i knjiga o pisanju, o umijeću pisanja, o ljubavi, krivnji..


To je ispovijed iskrena i bez tabua i laži. Ova zbirka razgovora je, naime, najosobnija je knjiga Amosa Oza i oproštajna poruka velikog književnika koji je preminuo nekoliko mjeseci nakon izlaska ove knjige iz tiska.


On govori o specifičnosti stvaralačkog čina i zašto je napisati roman isto kao sagraditi čitav Pariz od šibica i ljepila.

Odakle dolaze priče?


Pisac je kao špijun, usamljeni jedinac bez prijatelja koji promatra ljude -nema ništa zanimljivije od toga, smatra Oz.


- Što čini jabuku? Voda, zemlja, sunce, drvo jabuke i malo gnojiva. Ali ona nije nalik nijednoj od tih stvari. Napravljena je od njih, ali nije im nalik. Tako je i s pričom, i ona je sigurno načinjena od zbroja susreta, iskustava i slušanja, piše Oz. O likovima zna puno više nego li je o njima napisao. Nužno je prikupiti dovoljno materijala da od njega skroji 'odijelo'.


U knjizi komentira razlike književnosti i filma, pisanje koje nije postalo lakše s godinama i 'nozi na kočnici', koja je sve teža, o tome kako je teško pisati ukratko, a lakše je nadugo, o kompromisima u pisanju bez kojih nikad nije mogao završiti ni jedno djelo.

U svakoj knjizi - najmanje tri knjige


U svakoj su knjizi najmanje tri knjige -knjiga koju smo mi čitatelji pročitali, knjiga koju je pisac napisao i koja je neminovno različita od one koju smo mi pročitali, no postoji i treća knjiga -knjiga koju bi pisac napisao da je imao dovoljno snage, dovoljno široka krila.


Oz ističe i da je pisanje naporni redoviti rad a ne plod inspiracije, te da pokorni likovi nisu dobri. Uništava rukopise kojima nije zadovoljan bacajući ih u zahod. Dobivao je i gomile pisama od čitatelja i čitateljica koji su mu pisali da su njegove knjige napisane o njima i da im nije jasno otkud ih on poznaje tako dobro.


Oz govori otvoreno i intimno o svemu što je važno njemu i svima nama – govori o ljubavi i o seksu, o feminizmu i fanatizmu. Razgovor o ljubavi i seksualnosti, primjerice danas je, u doba #metoo, #nisamtotražila i #nisisama pokreta, i više nego aktualan, tijekom tog razgovora mišljenja Šire Hadad i Amosa Oza najviše su bila podijeljena, a oboje su imali dobre argumente.


Drugi razgovor dotiče se teme ljubavi i seksualnosti, a Šira Hadad nije se ustručavala suprotstaviti svoje mišljenje onom Amosa Oza. Književnik u ovom djelu knjige iznosi razmatranja o velikoj šteti koju djeci uzrokuje puritanski vjerski odgoj, ali jednako je ogorčen na militantni feminizam.


Spomenimo da je prije mjesec dana jedna je vijest poput bombe odjeknula izraelskom kulturnom scenom: iz tiska je izašla knjiga spisateljice Galije Oz, kćeri preminulog velikana izraelske književnosti, Amosa Oza. U njoj je iznijela tvrdnju da ju je otac čitavog djetinjstva, a i duže, psovao i tukao.

Ponekad nas knjiga, film ili glazba promijene. Onaj kojemu u životu knjiga, film, slika ili glazba nisu bar nešto promijenili, uzalud je živio.

Amos Oz

Jadranka Pintarić: „Dobro sam i ostale laži“, V.B.Z.


Kada je osvojio Nobelovu nagradu 1957. godina Albert Camus imao je 44 godine a u svojem dnevniku je zapisao „Nobel. Neki čudan osjećaj melankolije.“ Melankolija je svuda oko nas, a jedna je od čestih tema u književnosti i u umjetnosti općenito. I doista je jedna čudan osjećaj, jedan teško odredliv pojam, a upravo je tom pojmu Jadranka Pintarić posvetila svoju novu knjigu naslovljenu „Dobro sam i ostale laži“, zbirku kratkih priča i ispisala u njoj dojmljivu književnu dijagnozu, jednog problematičnog, bolnog duševnoga "raspoloženja".


Pintarić piše eseje i književne kritike, uređuje knjige i katkad prevodi. Zaposlena je kao voditeljica Odnosa s javnošću MSU-a. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je kao novinarka i urednica u Redakciji kulture Prvog programa Hrvatskog radija (1986. – 1994.). Potom je bila urednica u Mozaiku knjiga (1994. – 1996. ) te glavna urednica Nakladnog zavoda Matice hrvatske Objavila je knjigu odabranih kritika 'U smjeru meridijana: književne kritike' (2003.) i zbirku proznih tekstova „Kamate na ljubavne uzdahe; Ogledi o tankoćutnosti“ (2008.).


Piše o karakterima zarobljenima u začaranom krugu melankolije dajući nam svoju viziju tog fenomena. Melankolija je, naime, poput „stare izblijedjele porculanske šalice.“ Knjiga govori o različitosti melankoličnog temperamenta i o tome da je svatko jedinstven u svojoj duševnoj boli, u previranjima, sumnjama, mukama…

Jadranka Pintarić: „Dobro sam i ostale laži“, V.B.Z.

Jadranka Pintarić: „Dobro sam i ostale laži“, V.B.Z.

Foto: Dobro jutro, Hrvatska / HRT

21 kratka priča i 13 skica o melankoliji


Prvi dio knjige je 21 kratka priča "..i druge boljetice". Sažete su to priče koje otvaraju složene teme: zlostavljana žena iz susjedstva, gej imigrant u potrazi za pravom ljubavi, prikrivena bulimičarka, alkoholičar, usamljena samica, prezrena debeljuca, pa i uspješan poduzetnik...


Naslov svake priče ime je iz svjetskog mitološkog naslijeđa jer, iako sudbinu neprestano ponavljamo i premda su sve naše priče već ispričane, treba ih pripovijedati stalno ispočetka, poput mitova. Progovara o depresiji povezujući mitološko naslijeđe i sudbine suvremenih ljudi. Paralela je povučena između boginja iz slavenske, sumersko-babilonske, grčko-rimske, islandske, finske, budističke, hinduske, majanske... mitologije i likova, te osoba prepoznatljivih u našem današnjem okolišu.


Drugi dio, naslovljen „XIII skica o melankoliji“, donosi priče koje počinju nekim glasovitim citatom, a epilogom "Obična smrt u doba korone" doista efektno (i aktualno) završava knjigu koja je nastala je u vrijeme karantene, nakon što je autorici umrla majka u staračkom domu.


Knjiga govori o različitosti melankoličnog temperamenta i o tome da je svatko jedinstven u svojoj duševnoj boli, u previranjima, sumnjama.

"Ne vjerujte melankoliku kad kaže da je dobro jer laže."


U jednoj priči se pita 'Zašto treba objaviti takvu knjigu, da se objavi knjiga o borbi' a odgovor je da je 'pisanje način da se oslobodite onog složenog u vama.'


Melankolija je jedan od pojmova bez kojih je vrlo teško razumjeti europsku kulturu. Gledajući kroz povijest, melankolija je oduvijek bila središnja kulturna tema, prisutna u filozofiji, teologiji, umjetnosti, književnosti još od antičkih vremena, kroz srednji vijek, u renesansi, romantizmu pa sve do aktualnih psihosocioloških shvaćanja melankolije kao depresije.


Melankoliju oduvijek, otkad se pojavila u europskoj kulturi, stalno pratila sumnja. Melankolija izmiče jasnim definicijama, značenjem širina pojma se samo naslućuje, a riječ melankolija doslovce znači crna žuč. Pojam melankolija prvotno je artikulirao još slavni Hipokrat, a kasnije ga preuzimaju i produbljuju Aristotel, Galen, arapski fizičari i dr. Melankolija je već od antike pa do danas ambivalentan fenomen. S jedne strane predstavlja nešto pozitivno, svojstvo velikih, izvrsnih ljudi, a s druge pak strane nešto negativno, svojstvo osoba koje su se otuđile od bogova, Boga, ljudi i samih sebe. Stoga i prilozi u ovom zborniku tematiziraju oba vida toga tako složenoga fenomena.


Jadranka Pintarić temi je pristupila ozbiljno, temeljito i umjetnički raspisano, uvjerljivo i promišljeno. Melankolija je jedna od onih neiscpnih vječnih tema o kojoj stoga nije lako pisati, ali koja uvijek iznova traži umjetnička promišljanja i uobličenja koju su nekoć pripisivali posljedici „crne žuči” u organizmu, zatim kobnom utjecaju Saturna da bi je naposljetku definirali kao ishod svega što je u duši oštećeno i u umu pomaknuto, autorica nas vodi u suvremeno doba, kada tu boljeticu nazivamo depresijom.

Gdje ima upitnika ima i materijala za umjetnike


Melankoliju, koja je oduvijek nudila široko tumačenje, zamijenilo se relativno dobro opisivom depresijom te je se nastojalo/nastoji svesti na simptome što ih se može tretirati lijekovima. Mnoštvo je upitnika na koje se ne može dati zadovoljavajući odgovor, kao ni na pitanje što je to melankolija, a gdje ima upitnika ima i materijala za umjetnike.


Saznajemo za više varijanti melankolije: za nostalgičnu i ekstatičnu, za melankoliju punu straha i destruktivnu, saznajemo i o uzrocima poput osjećaja gubitka, nedostatka, čežnje, otuđenosti… Nema potrebe buniti se protiv melankolije. Najbolje je sprijateljiti se s njom. Razgovarati s njom. Ispisati je, kako je to učinila Jadranka Pintarić.

Još se nitko nije razbolio zato što je pročitao osrednju ili lošu knjigu.

Amos Oz

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!