Što čitati? – o jabuci i ostalim lažima

U ovotjednoj književnoj preporuci urednica HRT-ovih radijskih i televizijskih emisija o književnosti Karolina Lisak Vidović predstavila je knjige „Što je jabuka?“ Amosa Oza i Šire Hadad te „Dobro sam i ostale laži“ Jadranke Pintarić.

Pogledajte gostovanje Karoline Lisak Vidović u emisiji Dobro jutro, Hrvatska:

Amos Oz i Šira Hadad: "Što čini jabuku? Šest razgovora o pisanju, ljubavi, osjećaju krivnje i ostalim užicima", 

Fraktura, s hebrejskog prevela Andrea Weiss Sadeh

Amos Oz jedan je od najpoznatijih svjetskih i izraelskih pisaca, umro je koncem 2018. godine i uz njegov najpoznatiji antologijski autobiografski roman "Priča o ljubavi i tmini" kod nas je prevedeno i tiskano je 13 njegovih knjiga.

Rođen kao Amos Klausner 1939. u Jeruzalemu, a umro je u Tel Avivu. Jedan je od utemeljitelja izraelskog mirovnog pokreta “Peace now" i nepokolebljivi zagovornik mirnog rješenja židovsko-arapskog sukoba. Dobitnik je niza prestižnih nagrada. Amos Oz bio je u Zagrebu 2011. godine.

Čitatelje diljem svijeta potpuno je razoružao “Pričom o ljubavi i tmini”, a koliko je taj njegov roman cijenjen u svijetu odlično dočaravaju riječi kritičara talijanske La Republike koji navodi: „Ako vam je ostalo samo dva dana života, morate učiniti još samo jedno da umrete bez žaljenja pročitati tu knjigu.“

- Kad mi je bilo 14 godina, odlučio sam otići od kuće i živjeti u kibucu. Nadao sam se da ću se pretvoriti u preplanula vozača traktora, snažna socijalističkog pionira koji ne komplicira u životu i da ću jednom za svagda biti oslobođen od knjižnica i učenosti i bilješki uz tekst, napisao je to Amos Oz, no srećom ta mu se želja nije ispunila, nije postao vozač traktora, nego pisac, umjetnik.

Ozova poruka svijetu

Knjiga "Što čini jabuku?" sastoji se od razgovora, koje je Amos Oz vodio sa Širom Hadad, njegovom izraelskom urednicom i dugogodišnjom prijateljicom, a nastali su prije više od desetak godina, točnije 2008. Ti su intervjui pomno izabrani jer je u njima obuhvaćena osnova njegova životnog puta i svjetonazora i kroz njih je ostavio poruku svijetu.

David Grossman, važan izraelski autor i desetljećima blizak prijatelj Oza za “Što čini jabuku?” kaže da je to knjiga koja "otkriva Amosa Oza onakvoga kakvoga smo ga poznavali mi, njegovi prijatelji: otvorenog i s nevjerojatnim smislom za humor i ironiju.”

Knjiga i razgovori u njoj su duboko emotivni, osjeća se toplina i spontanost ali i njegov posebno karakterističan humor i ironija čime su prožeta Ozova razmišljanja. Jedan je to od mogućih portreta Amosa Oza, ali i knjiga o pisanju, o umijeću pisanja, o ljubavi, krivnji..

To je ispovijed iskrena i bez tabua i laži. Ova zbirka razgovora je, naime, najosobnija je knjiga Amosa Oza i oproštajna poruka velikog književnika koji je preminuo nekoliko mjeseci nakon izlaska ove knjige iz tiska.

On govori o specifičnosti stvaralačkog čina i zašto je napisati roman isto kao sagraditi čitav Pariz od šibica i ljepila.

Odakle dolaze priče?

Pisac je kao špijun, usamljeni jedinac bez prijatelja koji promatra ljude -nema ništa zanimljivije od toga, smatra Oz.

- Što čini jabuku? Voda, zemlja, sunce, drvo jabuke i malo gnojiva. Ali ona nije nalik nijednoj od tih stvari. Napravljena je od njih, ali nije im nalik. Tako je i s pričom, i ona je sigurno načinjena od zbroja susreta, iskustava i slušanja, piše Oz. O likovima zna puno više nego li je o njima napisao. Nužno je prikupiti dovoljno materijala da od njega skroji 'odijelo'.

U knjizi komentira razlike književnosti i filma, pisanje koje nije postalo lakše s godinama i 'nozi na kočnici', koja je sve teža, o tome kako je teško pisati ukratko, a lakše je nadugo, o kompromisima u pisanju bez kojih nikad nije mogao završiti ni jedno djelo.

U svakoj knjizi - najmanje tri knjige

U svakoj su knjizi najmanje tri knjige -knjiga koju smo mi čitatelji pročitali, knjiga koju je pisac napisao i koja je neminovno različita od one koju smo mi pročitali, no postoji i treća knjiga -knjiga koju bi pisac napisao da je imao dovoljno snage, dovoljno široka krila.

Oz ističe i da je pisanje naporni redoviti rad a ne plod inspiracije, te da pokorni likovi nisu dobri. Uništava rukopise kojima nije zadovoljan bacajući ih u zahod. Dobivao je i gomile pisama od čitatelja i čitateljica koji su mu pisali da su njegove knjige napisane o njima i da im nije jasno otkud ih on poznaje tako dobro.

Oz govori otvoreno i intimno o svemu što je važno njemu i svima nama – govori o ljubavi i o seksu, o feminizmu i fanatizmu. Razgovor o ljubavi i seksualnosti, primjerice danas je, u doba #metoo, #nisamtotražila i #nisisama pokreta, i više nego aktualan, tijekom tog razgovora mišljenja Šire Hadad i Amosa Oza najviše su bila podijeljena, a oboje su imali dobre argumente.

Drugi razgovor dotiče se teme ljubavi i seksualnosti, a Šira Hadad nije se ustručavala suprotstaviti svoje mišljenje onom Amosa Oza. Književnik u ovom djelu knjige iznosi razmatranja o velikoj šteti koju djeci uzrokuje puritanski vjerski odgoj, ali jednako je ogorčen na militantni feminizam.

Spomenimo da je prije mjesec dana jedna je vijest poput bombe odjeknula izraelskom kulturnom scenom: iz tiska je izašla knjiga spisateljice Galije Oz, kćeri preminulog velikana izraelske književnosti, Amosa Oza. U njoj je iznijela tvrdnju da ju je otac čitavog djetinjstva, a i duže, psovao i tukao.

Jadranka Pintarić: „Dobro sam i ostale laži“, V.B.Z.

Kada je osvojio Nobelovu nagradu 1957. godina Albert Camus imao je 44 godine a u svojem dnevniku je zapisao „Nobel. Neki čudan osjećaj melankolije.“ Melankolija je svuda oko nas, a jedna je od čestih tema u književnosti i u umjetnosti općenito. I doista je jedna čudan osjećaj, jedan teško odredliv pojam, a upravo je tom pojmu Jadranka Pintarić posvetila svoju novu knjigu naslovljenu „Dobro sam i ostale laži“, zbirku kratkih priča i ispisala u njoj dojmljivu književnu dijagnozu, jednog problematičnog, bolnog duševnoga "raspoloženja".

Pintarić piše eseje i književne kritike, uređuje knjige i katkad prevodi. Zaposlena je kao voditeljica Odnosa s javnošću MSU-a. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je kao novinarka i urednica u Redakciji kulture Prvog programa Hrvatskog radija (1986. – 1994.). Potom je bila urednica u Mozaiku knjiga (1994. – 1996. ) te glavna urednica Nakladnog zavoda Matice hrvatske Objavila je knjigu odabranih kritika 'U smjeru meridijana: književne kritike' (2003.) i zbirku proznih tekstova „Kamate na ljubavne uzdahe; Ogledi o tankoćutnosti“ (2008.).

Piše o karakterima zarobljenima u začaranom krugu melankolije dajući nam svoju viziju tog fenomena. Melankolija je, naime, poput „stare izblijedjele porculanske šalice.“ Knjiga govori o različitosti melankoličnog temperamenta i o tome da je svatko jedinstven u svojoj duševnoj boli, u previranjima, sumnjama, mukama…

21 kratka priča i 13 skica o melankoliji

Prvi dio knjige je 21 kratka priča "..i druge boljetice". Sažete su to priče koje otvaraju složene teme: zlostavljana žena iz susjedstva, gej imigrant u potrazi za pravom ljubavi, prikrivena bulimičarka, alkoholičar, usamljena samica, prezrena debeljuca, pa i uspješan poduzetnik...

Naslov svake priče ime je iz svjetskog mitološkog naslijeđa jer, iako sudbinu neprestano ponavljamo i premda su sve naše priče već ispričane, treba ih pripovijedati stalno ispočetka, poput mitova. Progovara o depresiji povezujući mitološko naslijeđe i sudbine suvremenih ljudi. Paralela je povučena između boginja iz slavenske, sumersko-babilonske, grčko-rimske, islandske, finske, budističke, hinduske, majanske... mitologije i likova, te osoba prepoznatljivih u našem današnjem okolišu.

Drugi dio, naslovljen „XIII skica o melankoliji“, donosi priče koje počinju nekim glasovitim citatom, a epilogom "Obična smrt u doba korone" doista efektno (i aktualno) završava knjigu koja je nastala je u vrijeme karantene, nakon što je autorici umrla majka u staračkom domu.

Knjiga govori o različitosti melankoličnog temperamenta i o tome da je svatko jedinstven u svojoj duševnoj boli, u previranjima, sumnjama.

"Ne vjerujte melankoliku kad kaže da je dobro jer laže."

U jednoj priči se pita 'Zašto treba objaviti takvu knjigu, da se objavi knjiga o borbi' a odgovor je da je 'pisanje način da se oslobodite onog složenog u vama.'

Melankolija je jedan od pojmova bez kojih je vrlo teško razumjeti europsku kulturu. Gledajući kroz povijest, melankolija je oduvijek bila središnja kulturna tema, prisutna u filozofiji, teologiji, umjetnosti, književnosti još od antičkih vremena, kroz srednji vijek, u renesansi, romantizmu pa sve do aktualnih psihosocioloških shvaćanja melankolije kao depresije.

Melankoliju oduvijek, otkad se pojavila u europskoj kulturi, stalno pratila sumnja. Melankolija izmiče jasnim definicijama, značenjem širina pojma se samo naslućuje, a riječ melankolija doslovce znači crna žuč. Pojam melankolija prvotno je artikulirao još slavni Hipokrat, a kasnije ga preuzimaju i produbljuju Aristotel, Galen, arapski fizičari i dr. Melankolija je već od antike pa do danas ambivalentan fenomen. S jedne strane predstavlja nešto pozitivno, svojstvo velikih, izvrsnih ljudi, a s druge pak strane nešto negativno, svojstvo osoba koje su se otuđile od bogova, Boga, ljudi i samih sebe. Stoga i prilozi u ovom zborniku tematiziraju oba vida toga tako složenoga fenomena.

Jadranka Pintarić temi je pristupila ozbiljno, temeljito i umjetnički raspisano, uvjerljivo i promišljeno. Melankolija je jedna od onih neiscpnih vječnih tema o kojoj stoga nije lako pisati, ali koja uvijek iznova traži umjetnička promišljanja i uobličenja koju su nekoć pripisivali posljedici „crne žuči” u organizmu, zatim kobnom utjecaju Saturna da bi je naposljetku definirali kao ishod svega što je u duši oštećeno i u umu pomaknuto, autorica nas vodi u suvremeno doba, kada tu boljeticu nazivamo depresijom.

Gdje ima upitnika ima i materijala za umjetnike

Melankoliju, koja je oduvijek nudila široko tumačenje, zamijenilo se relativno dobro opisivom depresijom te je se nastojalo/nastoji svesti na simptome što ih se može tretirati lijekovima. Mnoštvo je upitnika na koje se ne može dati zadovoljavajući odgovor, kao ni na pitanje što je to melankolija, a gdje ima upitnika ima i materijala za umjetnike.

Saznajemo za više varijanti melankolije: za nostalgičnu i ekstatičnu, za melankoliju punu straha i destruktivnu, saznajemo i o uzrocima poput osjećaja gubitka, nedostatka, čežnje, otuđenosti… Nema potrebe buniti se protiv melankolije. Najbolje je sprijateljiti se s njom. Razgovarati s njom. Ispisati je, kako je to učinila Jadranka Pintarić.