Ismetova sudbina

Ismet Efendić prije rata je bio jedna od 4 ključne osobe u sarajevskoj mljekari i tvornici sladoleda. Rat ga je otjerao u Zagreb gdje je proveo 7 godina, u Afganistan je otišao jer se ukazala dobra poslovna prilika, zatim se vratio u Zagreb gdje i danas živi. Iako je u mirovini, Ismet ne miruje. Kao predsjednik Udruge Ja BiH radi na prijateljskim odnosima umjetnika iz Hrvatske i BiH.

Prije rata, Ismet Efendić bio je jedna od 4 ključne osobe sarajevske mljekare i tvornice sladoleda. Kada su počela bombardiranja grada, ostao je. Organizirao je humanitarni konvoj za pomoć građanima. Tada je uhićen. I dan danas svega se jako dobro sjeća.

- Mene iz kamiona izvlače, tuku me i hapse. Odvode me u Ilidžu, u policijsku postaju gdje me ispituju što ja to radim, govori Ismet.

Odveli su ga u jednu razrušenu zgradu u centru grada, gdje su bile stotine ljudi.

- Mi nemamo ništa. Mi spavamo na zemlji. Meni je jastuk cigla. Želim reći da je i u takvim uvjetima bilo dobrih ljudi druge nacije. Evo, ja to moram reći, dodaje.

Ismeta su, govori, svi pazili - od čuvara do zatvorenika.

- Meni je čak taj jedan momak rekao jedne noći rekao "Joj, ja sam tebe tukao, meni je sad tako žao". Odgovorio sam mu "Nisi bolan, što te briga, to je bilo bez veze, to su tebi naredili, nije to ništa bilo", kazao je.

Nekoliko je puta išao na razmjenu zatvorenika.

- U tih mjesec dana 4 puta sam išao na razmjenu. Nije nikad uspjela. To je razmjena živo za živo. To se ne može uopće opisati, objašnjava.

Sreća mu se osmjehnula kada su njega i još 17 osoba mijenjali za sestru i nećake komandanta policije u Ilidži. Nakon te razmjene, čekao je na ulazak u Sarajevo.

- Ja sam se nadao da ću se ja vratiti u Sarajevo. Ma kakvi. Ja sam preko Igmana i nekih gudura, blata i koješta jedva se konvojem i kampanjolom HVO-a prebacio do Kiseljaka, pa iz Kiseljaka do Zenice. To su golgote bile. U Kiseljaku je sasvim isto neka druga klima bila, opisuje.

U Zenici je kratko radio u tvornici mlijeka, sestrinskoj firmi one iz Sarajeva. Nakon toga dolazi u Zagreb gdje radi prvo za UN, a zatim za američku vojsku. Na Plesu, gdje je radio, bio je sretan, ostao je, kako kaže sedam godina s Amerima, ali od skladišnog radnika postao je glavni menadžer za Hrvatsku. Tu je stekao mnogo istinskih prijatelja.

- Taj jedan tim koji smo mi bili. Mi se i dan-danas toliko obradujemo jedni drugima kad se vidimo. A radili smo, nema drugoga, kod vojske se radi strašno, strašno se radi, to je red, rad i disciplina. Ti kad imaš one dvije pauze po 15 minuta, nema šanse da ćeš ti to malo produžiti, prisjeća se.

Spretan i vješt, Ismet se dokazao kao vrstan radnik i dobio priliku da ode raditi u Afganistan. Otišao je, kaže, radi egzistencije.

- Ja tada javljam mojima da sada idem u Afganistan, oni govore "grozno". Jer to je 2003., ja odlazim i tri godine dolje provodim, govori.

Afganistan je tad, opisuje ga Ismet, bio jedna razorena, opustošena zemlja, nije bilo kanalizacije, sve je bilo puno prašine, nema trotoara. S druge pak strane, imao je priliku ući u Karzaijeve odaje. U samom tom bespuću smrada, govori, odjednom se ukazuje palača kao iz bajke. U Zagreb se vratio 2006.

- Otići ću još jednom tog ljeta po svoje stvari i već ću tada čuti da se situacija drastično pogoršala. Naravno, to se pogoršavalo sve do ovih dana, kazao će.

O odnosu s lokalcima ima samo najljepše riječi. On je prema njima bio pristojan, oni su ga obožavali.

- Mene nitko nije smio pogledati ružno, ovih mojih 6 momaka, kao lavovi, bi skočili, dotrčali u moj ured ako je bila neka reklamacija. A taj nivo i poštenje koje sam od njih imao, imao sam dnevni promet u tim velikim šopovima 2502.000$, dolar nikada nije falio, rekao je.

Iz Afganistana se vratio jer mu se sestra teško razboljela. Došao je u Zagreb iz kojeg više nije odlazio. Po povratku iz Afganistana radio je sa Zijahom Sokolovićem, u filmskoj industriji, a 2010. s Ivicom Propadalom i Đelom Hadžiselimovićem osniva Udrugu za promicanje kulture i umjetnosti Ja BiH. Cilj je povezivanje Zagreba i Sarajeva, Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

- Isto ovo što je problem naših tih naroda, ako se oni traže da se jedni drugima poklone na nekim lošim stvarima iz povijesti, to neće ići. Ja sam strašno ponosan na Ja BiH, govori Ismet.

U Sarajevo se nikada nije vratio.

- Ja sam u onom prvom naletu bio vrlo vruć, kada je rat stao, ali nije bilo moguć. Na primjer, novi direktor mljekare, koja je u međuvremenu izmještena s mjesta gdje je ranije bila, je zabranio na ulazu da me puste, kazao je.

- I na kraju moram reći jedan svoj dojam zašto se nisam vratio - meni se ta država ne sviđa, ne sviđa, neka se oni ljute ili ne ljute, ne radi se tu o patriotizmu, rekao je.

Ne smatra se dijasporom - oni su otišli trbuhom za kruhom, on je izbjeglica jer je bježao od rata i spašavao živu glavu.

- Ja nisam dijaspora, ja sam, pod cijenu da sačuvam život, otišao u drugu sredinu. Meni više ne postoji niti jedna zemlja u svijetu koju ja sanjam. Postoje samo mjesta u kojima ja "štimam" ekonomski, prijateljski, kao čovjek, kao sloboda, kao krajolik lijep, govori.

- Ja ću biti cijelog života "refjuđist", to hoću naglasiti, dodaje.

Zagreb je njegov grad.

- U Zagrebu sam se od početka totalno popunio. Zagreb je tako lijepo raspoređen, takvih divnih krajeva ima. U Sarajevu kada izađeš, sve ćeš sresti, čim izađeš na ulicu. U Sarajevu se sve događa u jednoj ulici. To je isto lijepa draž. Ja se tamo uopće ne moram telefonski dogovarati s ljudima, opisuje Ismet.

Ponekad ga Sarajlije pitaju kako može živjeti u Zagrebu, kaže da ga to uglavnom pitaju oni koji nisu nikad bili.

- Ako se ti postaviš prema novoj sredini da inzistiraš na svome, ti su uvijek nesretan, smatra.

Iako je u mirovini, Ismet ne miruje. Kao predsjednik Udruge Ja BiH radi na prijateljskim odnosima umjetnika iz Hrvatske i BiH. I dalje će okupljati umjetnike i prijatelje umjetnosti obiju sredina, jer umjetnost ne poznaje granice, ona treba zbližavati ljude.