Tajni život učiteljice likovnog

Sanja Fabijančić završila je pedagošku akademiju i specijalizirala se za učiteljicu likovne kulture, posao kojim se bavi već 26 godina. Smatra kako je kreativnost izuzetno važna i to prenosi na svoje učenike.

- Djeci se daje jako malo kreativnosti, a ona to naprosto traže – vole se likovno izražavati, kaže Sanja koja jako dobro zna kako potaknuti njihovu kreativnost. Kaže kako, usprkos svakodnevici provedenoj pred raznim ekranima, djeca na njezinom satu pobjegnu od tehnologije i urone u svijet mašte i umjetnosti.

A nakon što odzvoni školsko zvono, za Sanju počinje sasvim drugi život – kada izađe iz uloge učiteljice, pretvara se u svestranu umjetnicu. U svom kućnom ateljeu crta tušem, oslikava svilene marame, izrađuje nakit.

- Kad uđem u sobu ne znam što bih prije radila, kaže Sanja.

Razvila je i svoj poseban stil crtanja i sjenčanja tehničkom olovkom, koju brusi na starom brusaču noževa.

- Sve radim olovkom - minu brusim i tako radim po slojevima. Želim doći do totalnog perfekcionizma - da se ne vidi niti jedan potez na papiru. To mi je totalno terapijski, volim to, strastveno priča Sanja.

Za ovakvu vrstu umjetnosti potrebno je puno strpljenja - za neke joj je radove trebalo i do pet godina. No, za sebe kaže kako i nije baš strpljiva osoba.

- Temperamentna sam, ali ovo me smiruje.

Njezin temperament osjeti se i u nakitu koji izrađuje – svaki komad inspiriran je arhitekturom i građevinama koje su na nju ostavile dojam. Kaže kako želi da svaki komad nakita ima svoju priču, a taktovi glazbe koju sluša dok stvara ponekad promijene njezinu viziju - često na kraju napravi nešto drugačije od planiranog. Svoj unikatni nakit prodaje, no od slika se teško odvaja.

- Znate koliko vremena utrošite na to i bude vam žao. No, onda si mislim za koga to čuvam, kaže Sanja koja slike većinom poklanja prijateljima.

Još jedna posebna priča njezine su rukom oslikane svilene marame, koje oslikava "na osjećaj", a tehniku je samostalno savladala.

- Moja svila je više za uokviriti, izgubi smisao kad ju stavite oko vrata, Sanja objašnjava kako su njezine marame umjetničko djelo, a ne odjevni predmet.

Iako nikad nije samostalno izlagala, Sanju stvaranje ispunjava i pričinjava zadovoljstvo – makar njezini radovi zauvijek ostali skriveni u tajnovitosti njezina ateljea.

- Jako sam sretna i ponosna na sebe kad napravim nešto, zaključuje Sanja.