Vladimir Crnković: Kultura je na svim područjima u rasulu

Što je to naiva, kako je obilježila likovnu umjetnost, ne samo Hrvatske, i koliko 'naivno' promatramo naivu, je li naiva u nekom trenutku postala biznis - neka su to od pitanja na koja je odgovorio povjesničar umjetnosti i dugogodišnji ravnatelj Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti Vladimir Crnković kojeg smo ugostili u emisiji Razgovor s razlogom.

Naiva je, kaže Vladimir Crnković, jedan osebujni segment umjetnosti 20. stoljeća s kojim se, igrom slučaja, povezao:

- Ljubav koja traje već preko 55 godina i za koju smatram da se radi o jednom izuzetnom likovnom fenomenu. Osobito naiva s područja bivše Jugoslavije, Hrvatske danas, je jedan od najznačajnijih fenomena svjetske naive, ocijenio je Crnković.

Sve je počelo s Henrijem Rousseauom krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Kod nas se naiva pojavila 1930-tih godina kada je Krsto Hegedušić u Hlebinama otkrio Ivana Generalića, šesnaestogodišnjeg mladića koji je imao samo 5 razreda osnovne škole. S vremenom je izrastao u velikog umjetnika, ne samo unutar naive nego i umjetnosti 20. stoljeća.

Naiva nije bila samo svijet idile i radosti:

- Postoji mračna strana naive. Postoji i naiva koja se može definirati kao dio nadrealističkog pokreta. Jedan od najznačajnijih umjetnika opet je jedan naš čovjek, Matija Skurjeni, koji slika čisto drugačije slike, istaknuo je Crnković.

Naiva, kaže, nije samo jednostavni i jednoznačni pokret s jedinstvenom poetikom i tematikom nego višeznačna i komplicirana umjetnost. Nadalje, Crnković ističe kako je percepcija naive kriva, pogotovo u nas:

- Nemojte zaboraviti da su to ljudi koji su postigli enormni uspjeh u svijetu. Postigli su i vrlo veliki materijalni uspjeh. I, normalno, ako se netko tko nema nikakve naobrazbe, kao što je, recimo, Petar Smajić počne smatrati jednim od najvećih kipara 20. stoljeća, da to kod ljudi koji su školovani, a bave se tom istom materijom, mora prouzročiti određene probleme, smatra Crnković.

Naivom se Crnković, kako ističe, počeo baviti sasvim slučajno. Kao student je na Zagrebačkom velesajmu nekoliko godina radio kod njemačke firme iz Wuppertala. Kad je diplomirao, poslodavac mu se želio odužiti te mu je predložio da naprave izložbu s područja Jugoslavije u Wuppertalu. Od tri prijedloga prihvaćen je naivna umjetnost. Izložba je bila iznimno uspješna i otada, kaže, prati naivu.

- S obzirom na to da sam funkcionirao poprilično uspješno, usudio bih se neskromno reći – vrlo uspješno, onda mi je došla ponuda 1997. da dođem raditi u Hrvatski muzej naivne umjetnosti, prisjetio se Crnković.

Cijeli je život, kaže Crnković, bio izložen kritikama i neprihvaćanju jer se bavio umjetnošću za koju je bio duboko uvjeren da je velika umjetnost, ali mu se predbacivalo da se time bavi jer je to financijski isplativo.

Nedavno je napisao otvoreno pismo koje je nazvao "Rekvijem za Hrvatski muzej naivne umjetnosti". Riječ je o kritičkim zapažanjima o izložbi "Oho! I to je naiva!". Učinio je to, kaže, da zaštiti umjetnike.

- Nedopustivo je da netko načini izložbu takvog karaktera, kao što je ta izložba koju ste spomenuli, u jednom muzeju koji je imao svoju koncepciju provedenu, potvrđenu od stručnjaka, koji je imao golemi uspjeh… i da dođe onda netko tko nema nikakvog kontakta s naivom i postavi izložbu, to je sramota za mene, poručio je Crnković.

Dodao je da mu je "vrlo čudno da su uzeli određene slike i određene skulpture koje nemaju nikakve vrijednosti".

- Imate na toj izložbi određeni broj eksponata koji su ispod svake vrijednosti… Objavljena je u novinama, u vezi te izložbe, velika reprodukcija slike, serigrafija, koja nema vrijednost veću od 20, 25 eura, a u tom muzeju postoje slike koje vrijede i po 30, 40 tisuća eura. Ako vi načinite jednu ovakvu prezentaciju kao što je danas u Muzeju naive, e to može uzrokovati propast hrvatske naive. To je problem. A bojim se da je to jedan proces koji se ne može ni spasiti radi toga jer nema kadrova koji bi preuzeli, imali znanje, da su školovani da mogu nastaviti rad te institucije, rekao je Crnković.

Nedavno je objavljena i njegova knjiga koju čine 132 pisma. Odlučio ih je objaviti kako bi se sam podsjetio na ono što je radio i ljude s kojima je surađivao i prijateljevao. Tu su pisma Josipu Depolu, Željku Senečiću, Tonku Maroeviću...

- S Vaništom sam izmijenio najveći broj pisama. Vaništa je bio jedan vrlo neobičan čovjek, vrlo talentiran, iznimno talentiran, zapravo ingeniozan jedan autor. Međutim, nije volio puno pričati. Govorio je malo, govorio je tiho, ali je volio pisati pisma, sjeća se Crnković.

Danas nema pravih vrijednosti, umjetnike stvaraju galeristi, a naša kultura je u rasulu, smatra Crnković.

- Kultura je na svim područjima u rasulu, kao što je mnogo toga u rasulu u cijelom svijetu, od politike na dalje. Više nemate čvrste oslonce. Više nema pravih vrijednosti iza kojih mogu ljudi stajati. Nemate više velikih političara. Ako nemate velikih političara, normalno d nemate niti Ministarstava kulture koja mogu funkcionirati na pravi način. Jedan od velikih političara koji je postigao i velike uspjehe u kulturi je bio Malraux u Francuskoj, istaknuo je Crnković.

Na kraju, kaže nam kako ne može živjeti bez knjiga, bez slika i bez glazbe. Možda i bez Zagreba. Ali, to više nije grad njegove mladosti, kaže.

- To nije grad gdje sam ja susretao moje idole na cesti. Ja sam, recimo, kao student znao odlaziti i šetati ujutro prije predavanja na Cmrok. Koga sam znao sresti? Krležu, Krstu Hegedušića i još nekolicinu ljudi. Koga danas mogu sresti na cesti? Ljude koji nose Wolt na leđima. To nije moj grad više, ustvrdio je Vladimir Crnković.