Kako plesne umjetnice doživljavaju rad i sreću

Predstava Safe Chemistry prikazuje dvije iznimne umjetnice u procesu koji možemo naslutiti, čak i istraživati, ali i ne saznati pravi odgovor, pa početi iznova. Čar je to umjetničkoga diptiha Petre Hrašćanec i Ksenije Zec.

Naizgled baveći se odgovorom na zadanu temu EU projekta „Rad i sreća“ u suradnji s Pogonom Zagreb, uz potporu Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija, autorice svoje teme isprepliću na jedinstven način.

Petra Hrašćanec bavi se uvjetima u kojima radimo i živimo te kako oni utječu na sve oko nas i u nama.

Poticaj nalazi u znanstvenom radu o dopaminu, u kojem se ljudsko ponašanje objašnjava kao kemija tijela, načinom na koji kao osobe ali uvjetovane tijelom reagiramo na serotonin, oksicitin ili sve druge spojeve koji određuju naše ponašanje. U umjetnosti nije, nažalost ili na sreću, ništa tako mjerljivo kao u znanosti.

Za Petru Hrašćanec ovo je nova situacija koju priznaje kao dodatni izazov, pogotovo izvedbeno. Neosporna umjetnička vrijednost ovoga rada vidljivo se i strpljivo gradila godinama.

U ovom projektu Hrašćanec se igrala žanrovima koji su vječno nadahnuće bez obzira na to dolaze li iz commedije dell'arte, pantomime ili mime ali i maski.

Tema koja pak kopka drugu autoricu, Kseniju Zec, jest okupljanje ljudi za stolom. Večere, obiteljski susreti, uredske veselice uvijek tako pozitivno smišljene nose baš svaki put i neku pomalo nelagodnu situaciju.

Je li ta hrana baš dobra, jeste li izolirani i sami, zašto često nastaje konflikt? Čak i savršeno serviran stol koji je uz sjajnu večeru osmislio Robert Perenić, istodobno odličan kuhar i IT tehnolog, izaziva nelagodu.Večeru sjajno, izvedbeno, zaokružuju Petra Hrašćanec i Krešimir Mikić.

Prema riječima autorice mnogi se dramski, filmski i drugi stvaralački alati ovdje isprepleću.

Sigurna kemija, da parafraziramo naslov, stvorila se između autorica davno. Njihova organizacija 21:21 označena je u ovom projektu brojem 21, poput Večera 21 ili 21° C .

Odnos sreće i rada svakako je potpomognut sjajnim suautorima poput scenografa Igora Rufa i Lovre Ivančića čija je scenografija djelo u djelu, glazba Nenada Sinkauza koja uvijek tako smisleno prati izvedbu bez dominacije, ali postaje njezin neodvojiv dio, kostimografija Lovre Ivančića.

Andrija Santro stvara čaroliju svjetla, a čarobni stol i večera mistično zaokružuju projekt.

No najveća vrijednost ovog projekta jest proces rada koji je neometano i u prostoru buduće izvedbe nastajao u Pogonu.

Autorice i suradnici mogli su tako doista stvarati, u prostoru koji je mogao prihvatiti njihove očito sjajne ideje i u konačnici krenuti na turneju pokazujući kako i koliko vrijednih umjetnika ima u Hrvatskoj koji bi, kada bi imali samo djelić uvjeta za rad poput ovog, pokazali vrijedne i zanimljive projekte.

Dogodila se tako sigurna kemija, ona koja nas čini sretnima u radu i životu.