Što čitati? – u šetnju, na zrak, na hodanje i planinarenje!

U novoj književnoj preporuci urednica naših radijskih i televizijskih emisija o književnosti Karolina Lisak Vidović vodi nas u šetnju, na zrak, na hodanje i planinarenje preporučujući knjige "Filozofija hodanja" Frédérica Grosa i "A nikad na vrhu“ Paola Cognettija.

- Hodanje oduvijek ima mnogo poklonika koji su svjesni dobrobiti hodanja: opuštanje od napetosti, osjećaj ispunjenosti i sreće, užitak povezivanja s prirodom, no pandemija i izolacija osvijestile su još više važnost hodanja. Stiglo je i proljeće koje poziva na boravak u prirodi, pa vjerujem da bi naslovi koje sam odabrala mogli zanimati naše gledatelje, poručila je na početku ovotjednih književnih preporuka Karolina Lisak Vidović.

Pogledajte književnu preporuku iz emisije Dobro jutro, Hrvatska:

Frédéric Gros: "Filozofija hodanja", V.B.Z.

(s francuskog prevele Mirjana Brabec i Vladimira Mirković-Blažević)

Frédéric Gros napisao je manifest hodanja. On je, naime, profesor i filozof hodanja, a kao filozofa zanima ga svakodnevni život i svakodnevne stvari. Knjiga je lijepo, jasno i precizno napisana, lako se čita, i posve suprotna često teškom hermetičnom akademskom pismu. Njegovi kolege filozofi čak i ne shvaćaju ovu knjigu ozbiljnim akademskim djelom jer je previše transparentna.

Knjiga donosi niz filozofskih meditacija i eseja koji se bave idejama raznih mislioca i umjetnika kojima je hodanje bilo iznimno važno u njihovu stvaranju – Nietzsche, Rimbaud, Kant, Rousseau, Thoreau - i to sam povezuje sa svojim vlastiti mislima o hodanju.

Obično filozofe zamišljamo za njihovim radnim stolom, okružene knjigama, a za mnoge je hodanje bilo esencijalno u njihovu radu, u razvitku njihovih misli. Mnogi su bili veliki pasionirani hodači: Rousseau ili Thoreau govorili su da ne bi nikad napisali svoja djela da nisu imali otvorene perspektive koje im je omogućavalo hodanje, a da na govorimo o Nietzscheu. Hodanje nije bilo odmor od rada nego sastavni dio, preduvjet njihova rada.

Kako je hodanje utjecalo na rad i stil pisanja

Za Rimbauda je hodanje iskaz bijega, Verlainea su zvali "čovjek s potplatima od vjetra", kod Nervala nalazimo melankoliju, Rousseau nije mogao razmišljati ako ne hoda, a od pogleda na radni stolac obuzimala ga je mučnina.

Različite načine i stilove hodanja predstavlja kao oblike de facto filozofskog čina i duhovnog iskustva: od obične šetnje i lutanja gradom ili prirodom do hodočašća, inicijacijskog putovanja i protestnog hoda.

Pitanja koja su postavljena u ovomu tekstu nisu nužno ona na koja dobivamo precizne odgovore: hodanje nam daje osjećaj privremeno odložene slobode, čak i ako je riječ o kratkoj šetnji: oslobađamo se tereta briga, nakratko zaboravljamo na posao. Hodajući, ukazuje filozof – bježimo od same ideje identiteta.

Hodanje nije sport

Hodanje nije sport, iako se nastoji stvarati tržište opreme za hodanje, revolucionarna cipele, hlače, čarape, torbe, štapovi - kao čudnovati kljunaši. No, to nikamo ne vodi. Za hodanje trebamo samo dvije noge, sve ostalo je suvišno i dok hodamo samo jedno je važno -sjaj neba, raskoš krajolika. A jednom kad čovjek krene, ne može više stajati na mjestu.

Nietzsche je hodao 6 do 8 sati dnevno bistreći um. Postao je hodač bez premca, koji će ući u legendu, on radi hodajući, obronci su njegov pisaći stol. Hodanje je doista središnji element njegovog rada, njegove filozofije. Nije hodao jer se želio odmoriti, jer se želio oporaviti od umora od pisanja. Jedini način na koji je radio, bio je uz pješačenje, pa je s bilježnicama išao u planine.

Gros smatra da knjige u svojoj DNA nose okolnosti svog začeća; možemo znati kad su u potpunosti sastavljene za radnim stolom, kako su njihovi autori bili pogrbljeni i škiljili nad hrpom knjiga. Knjige autora nastale unutar četiri zida, u sobama s knjigama i bibliotekama neprobavljive su i teške, nastaju kompiliranjem drugih knjiga, one su poput natovljenih guski, nakljukane citatima, čitaju se sporo i s mukom.

Mnogi su pisali isključivo na temelju čitanja, njihove knjige odišu knjižnicama, ustajalim njihovim mirisom -previše knjiga odiše ustajalom atmosferom knjižnica, zadahom rijetko provjetravanih prostorija. Druge knjige odišu svježinom, vjetrovima visokih planina. Gros je u potrazi za višim istinama od onih koje se nalaze u knjižnicama.

Ako je um zablokiran, od sjedenja za stolom nema mnogo koristi. Razmišljajmo hodajući, hodajmo razmišljajući, svojevrsna je poruka ove knjige.

Paolo Cognetti: "A nikad na vrhu - putovanje na Himalaju“, Fraktura

(s talijanskog prevela Ana Badurina)

Paola Cognettija poznajemo kao autora knjige "Osam planina" - meditacije je o prijateljstvu i prirodi, o očevima i sinovima. Ta mistična i filozofična priča osvojila je čitatelje na više od četrdeset svjetskih jezika i najvažnije nagrade – talijansku Stregu, francuski Prix Médicis, nagradu Engleskog PEN-a i mnoge druge.

„A nikad na vrhu“ putopis je o ekspediciji u Nepalu, koja je imala preobražavajući utjecaj na autora. U pokrajinu Dolpo, u visočju na sjeverozapadu Nepala, prelazili su prijevoje na više od 5000 metara, pješačili uz tibetsku granicu… Tibet je bio nedostižna destinacija - to drevno kraljevstvo redovnika prestalo je postojati, uslijed povijesnih okolnosti, pustošenja kineske kulturne revolucije, kapitalizma nove Kine, no, postojao je tzv. mali Tibet koji je preživio zbog nekog povijesnog previda.

Autor se nadao se da će vidjeti Tibet koji više ne postoji, a da bi prešao taj zahtjevan put, nužna je bila karavana. Stotine kilometara prešao je po nenaseljenim planinama pa je nužna prava ekspedicija s nosačima, vodičima, mazgama, logorom kojeg treba svaku večer postaviti i sutradan raspremiti. Da bi misija uspjela, bilo je potrebno ukupno 47 ljudi i životinja, a u planinama su ga više zanimale doline od vrhova, i brđani više od alpinista.

Inspiriran putovanjem koje je Peter Matthiessen zabilježio u „Snježnom leopardu“, Cognetti svoju ekspediciju vidi kao hodočašće u kojem svrha nije dosezanje vrha ili hrama, već putovanje i osjećaj da ga krajolik prihvaća, a ne da ga izaziva. Dok pati od visinske bolesti, Cognetti plovi pjenastom rijekom Suli Gad, planinama prekrivenim ledenjacima, drevnim samostanima, krdom plavih himalajskih ovaca i tragovima koje ostavlja neuhvatljivi snježni leopard.

Usput prihvaća budističku mantru „om mani padme hum“ (om, dragulj u lotosu) udomljuje malog crnog psa i (razmišljajući o snježnom leopardu) poštuje „neviđenu i netaknutu“ prisutnost planine. Strasno opisuje planine, faunu i mnoge milostive ljude koje je susreo na stazi.

Autor je fini putopisac, ulažući svoju pripovijest sa živopisnim uvidima u današnju nepalsku regiju i dijeleći često iscrpljujuće fizičke učinke prolaska kroz ove velike nadmorske visine. Čista je to i jednostavna putopisna priča u prvom licu.