U ožujku prošle godine iznenada je preminuo jedan od najvažnijih hrvatskih suvremenih fotografa - Josip Klarica. Godinu i pol poslije, u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti otvorena je izložba njegovih fotografija nastalih od 1970-ih do smrti, mahom iz obiteljske ostavštine.
Zaokupljen praškim i maksimirskim pejzažima, mrtvom prirodom i poviješću umjetnosti, Klarica je cijeli život posvetio fotografiji. Maksimirski pejzaži njegov su najpoznatiji ciklus, na kojemu je radio tijekom cijele svoje karijere, a za ugođaj svojih snovitih kompozicija često je birao situacije niske razine svjetlosti, oprečno zakonitostima svakodnevne fotografije.
Atmosferu Klaričinih fotografija prenosi ekipa Vijesti iz kulture:
- Fotografija se povezuje s trenutkom, dakle, trenutkom okidanja. Kod Klarice to uopće nije tako. Za snimanje takve fotografije potrebno je vrijeme, dakle, protok vremena. I to je ono što se na tim fotografijama osjeća kao ambijentalna vrijednost ili naboj, istaknuo je Branko Franceschi, ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti.
Mnogo vremena ulagao je u omiljeni medij - kontaktnu fotografiju, koja nastaje izravnim prislanjanjem negativa na fotoosjetljivu površinu. Osim količine svjetlosti, naknadne intervencije tada nisu moguće.
Klarica je bio fotograf koji je nad umjetničkim i tehničkim procesom imao potpunu kontrolu:
- To je išlo do te krajnosti da je on u nekim slučajevima i za neke fotografije izradio svojim rukama i kameru. Znamo da je papir premazivao sam s fotoosjetljivom materijom i onda je, naravno, to osvjetljavao, dodao je Franceschi.
Vrijeme u njegovu opusu ima bitnu ulogu, ali njegove su fotografije bezvremenske. Tehnički i motivski, one su mogle nastati u bilo kojem trenutku, od začetaka fotografije do danas.
Josip Klarica ostavio je prepoznatljiv i intenzivan trag u našoj povijesti umjetnosti, kao umjetnik predan ideji autentične fotografije.